U vremenu kada svijet prolazi kroz duboke geopolitičke potrese, od rata u Ukrajini do eskalacija sukoba na Bliskom istoku, naš post-jugoslovenski region ponovo pokazuje znakove zabrinjavajućeg podizanja političkih i društvenih tenzija. Odnosi između Srbije, Republike Srpske i Hrvatske, kao i unutrašnji odnosi u Bosni i Hercegovini između Banjaluke i Sarajeva, dodatno su opterećeni nizom događaja koji, posmatrani zajedno, ukazuju na opasan trend.
U posljednjem periodu zabilježeni su incidenti i pojave koje ne doprinose stabilnosti: politički sukobi, bezbjednosni incidenti poput hapšenja Draška Stanivukovića na hrvatskoj granici i napada na hrvatskog konzula u Banjaluci, zatim sve glasnije priče o naoružavanju i vraćanju vojnog roka, kao i sve otvorenije svrstavanje političkih aktera uz različite strane u globalnim sukobima.
Posebnu pažnju izazivaju i masovni događaji sa snažnim političkim i istorijskim nabojem, poput neofašističkih koncerata Marka Perkovića Tompsona u Hrvatskoj, na kojima se okuplja zabrinjavajući broj ljudi. Ovi događaji godinama izazivaju polemike u regionu, jer dio javnosti u njima vidi promociju spornih istorijskih simbola i narativa povezanih sa ustaškom ideologijom. Upravo zbog toga, oni imaju snažan odjek van granica Hrvatske i dodatno produbljuju nepovjerenje među narodima.
U takvom ambijentu, svaki incident ili zapaljiva izjava dobija veću težinu nego što bi imala u stabilnijim okolnostima. Događaji koji se možda tumače kao unutrašnja politička pitanja vrlo lako postaju regionalni problem, naročito kada se uključe istorijske traume i neriješena pitanja iz prošlosti.
Pitanje koje se nameće jeste, kome odgovara ovakvo stanje? Dio odgovora leži u unutrašnjim političkim kalkulacijama, gdje podizanje nacionalnih emocija često služi za mobilizaciju birača i skretanje pažnje sa ekonomskih i socijalnih problema. Međutim, takva politika nosi ozbiljan rizik, jer istorija naših prostora nedvosmisleno pokazuje da kontrolisane tenzije vrlo brzo mogu izmaći kontroli.
Dodatnu dimenziju daje globalni kontekst. U vremenu kada se formiraju novi geopolitički blokovi, male i osjetljive regije poput naše mogu postati prostor indirektnog nadmetanja velikih sila. Otvoreno ili prikriveno svrstavanje lokalnih političkih aktera uz različite strane u tim sukobima dodatno povećava rizik od destabilizacije.
Ipak, uprkos svemu, prostor za razumno djelovanje i dalje postoji. Ključno pitanje je da li će politički lideri imati dovoljno odgovornosti da tu šansu iskoriste.
Jer, iskustvo regiona jasno pokazuje da mir nije trajno stanje, već krhka ravnoteža koja zahtijeva stalno održavanje. U vremenu kada se tenzije podižu i kroz simboliku, retoriku i političke poteze, odgovornost za očuvanje stabilnosti veća je nego ikada.
Na kraju, najveći teret svih kriza uvijek snose obični ljudi. Oni koji ne učestvuju u političkim igrama, ali prvi osjete njihove posljedice. U takvim okolnostima, poziv na razum, smirenost i odgovornost nije slabost, već jedini način da se sačuva ono najvažnije: mir.
