Tek što je Studentska lista pobijedila na parlamentarnim izborima u Srbiji, u dijelu sarajevskog i zagrebačkog javnog prostora počelo je traženje odgovora na pitanje koje kao da je važnije od svega drugog: koliko su novi ljudi u Srbiji zapravo „nacionalisti“?
Pitanje samo po sebi nije sporno. Svaka nova vlast u Srbiji moraće jasno govoriti o odnosima sa Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Kosovom i Metohijom, Republikom Srpskom i ratnom nasljeđu devedesetih. Problem nastaje kada se od Srbije ponovo traži politička i moralna „dekontaminacija“ po kriterijumima koje isti komentatori mnogo rjeđe primjenjuju na vlastita društva.
Hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski tako je neposredno pred izbore na HRT-u ocijenio da je kod veoma raznolike Studentske liste „jedino oko čega postoji jasan konsenzus – nacionalizam“. U Sarajevu je profesor Asim Mujkić upozoravao da bi neodređivanje Studentske liste prema Ratku Mladiću i Srebrenici nakon dolaska na vlast moglo prerasti u novu verziju nacionalizma.
Takva pitanja jesu legitimna. Ali jednako je legitimno pitati zašto se politička alternativa u Srbiji već na početku mjeri gotovo isključivo odnosom prema temama koje su važne Zagrebu i Sarajevu, dok se mnogo manje govori o onome zbog čega su je građani Srbije zapravo izabrali.
Srbija je birala vlast za Srbiju
Studentska lista nije pobijedila na izborima sa programom promjene granica, sukoba sa susjedima ili nacionalne homogenizacije. Njena kampanja bila je zasnovana prije svega na borbi protiv korupcije, reformi policije, tužilaštva i pravosuđa, depolitizaciji institucija, slobodi medija, obrazovanju, radničkim pravima, zdravstvu i ekonomskim pitanjima.
To ne znači da buduća vlast može izbjeći teška nacionalna i regionalna pitanja. Ne može.
Ali teško je prihvatiti logiku prema kojoj politička opcija u Srbiji mora prvo položiti ispit pred Zagrebom i Sarajevom kako bi joj bilo priznato demokratsko pravo da zastupa interese države čiji su je građani izabrali.
Posebno zato što se pojam „srpski nacionalni interes“ u dijelu regionalnog diskursa previše lako pretvara u sinonim za „velikosrpski nacionalizam“.
To nisu iste stvari.
Srbija, kao i svaka druga država, ima legitimne nacionalne interese: položaj Srba izvan Srbije, odnose sa Republikom Srpskom, Kosovo i Metohiju, kulturnu baštinu, položaj Srpske pravoslavne crkve, bezbjednost i regionalnu saradnju. O pojedinačnim politikama može se raspravljati i one mogu biti pogrešne, ali samo zastupanje nacionalnog interesa nije po sebi ekstremizam.
Ako se svako insistiranje Srbije na vlastitim interesima unaprijed proglašava „velikosrpskim“, onda više ne govorimo o kritici nacionalizma nego o zahtjevu da jedna država nema pravo na ono što se drugim državama podrazumijeva.
Tri Bošnjaka na Studentskoj listi nisu nevažan detalj
Posebno je zanimljivo što se tvrdnja o navodnoj monolitnoj nacionalističkoj prirodi Studentske liste pojavljuje gotovo istovremeno sa činjenicom da sa te liste u Narodnu skupštinu Srbije ulaze troje Bošnjaka iz Novog Pazara – Adem Mavrić, Mirza Ramusović i Sanela Ramadanović.
Studentska lista je pritom pobijedila i u Novom Pazaru, sredini sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.
To samo po sebi ne dokazuje da na listi nema nacionalista niti rješava pitanje njene buduće politike prema BiH. Ali jeste činjenica koju ozbiljna analiza mora uzeti u obzir.
Teško je istovremeno tvrditi da je riječ o političkom projektu čiji je zajednički imenitelj srpski nacionalizam, a zanemariti činjenicu da je taj isti projekat dobio značajnu podršku bošnjačkih birača i omogućio ulazak više bošnjačkih predstavnika u parlament.
Umjesto toga, vjerovatnije je da je Studentska lista upravo ono što je tokom kampanje i izgledala da jeste – veoma široka koalicija ljudi različitih ideoloških i nacionalnih stavova koje je ujedinilo nezadovoljstvo načinom na koji je Srbija vođena.
Takva širina nosi probleme i buduće sukobe. Ali raznolikost nije isto što i nacionalistička homogenost.
Kada pitanje postane optužnica
Još problematičniji primjer regionalnog pristupa pojavio se u „Slobodnoj Bosni“, koja je u tekstu o ratnom putu Ilije Srdanovića u samom naslovu postavila pitanje da li je budući nosilac vlasti učestvovao u ratnim zločinima u BiH.
U samom tekstu istovremeno se priznaje da nije poznato ni gdje je Srdanović tokom rata služio, niti postoji podatak da je učestvovao u ratnom zločinu.
To više nije samo stroga politička provjera kandidata.
Kada ne postoji dokaz o nečijem učešću u zločinu, a pitanje ratnog zločina ipak postane naslov, teret dokazivanja praktično se obrće: kandidat treba da dokazuje da nešto nije počinio.
Takav standard teško bi se mogao nazvati građanskim ili liberalnim.
Ratna prošlost javnog funkcionera jeste legitimna tema. Insinuacija krivične odgovornosti bez dokaza nije isto što i istraživačko novinarstvo.
Građanski aršin mora važiti i kod kuće
Najveći problem ovakvih regionalnih kritika nije to što ukazuju na srpski nacionalizam. Srpski nacionalizam postoji, kao što postoje hrvatski i bošnjački nacionalizam, i svaki od njih treba kritički posmatrati kada preraste u netrpeljivost, istorijski revizionizam ili ugrožavanje tuđih prava.
Problem nastaje kada se jedan nacionalizam posmatra pod lupom, a vlastiti kroz mnogo blaži objektiv.
U Hrvatskoj je upravo Pučka pravobraniteljica, dakle nezavisna državna institucija, u izvještaju za 2025. godinu zabilježila porast negativnih stavova prema srpskoj nacionalnoj manjini, veću učestalost etnički motivisanih incidenata i govora mržnje, kao i pritiske na kulturne i komemorativne programe srpske zajednice. Posebno je naveden slučaj u Splitu, gdje je grupa maskiranih muškaraca spriječila održavanje programa Dana srpske kulture.
To, naravno, ne znači da je Hrvatska „neonacistička država“. Upravo bi takva generalizacija bila jednako pogrešna kao automatsko proglašavanje nove srpske vlasti nacionalističkom.
Ali znači da Zagreb nema luksuz da o problemu nacionalizma govori kao da je riječ o pojavi koja postoji samo istočno od hrvatske granice.
Sličan problem postoji i u Bosni i Hercegovini. OSCE je za 2025. zabilježio kontinuiran obrazac incidenata motivisanih etničkim i vjerskim predrasudama širom zemlje, usmjerenih prema različitim konstitutivnim narodima i manjinama. Evropska komisija istovremeno i dalje upozorava da je BiH potrebna ustavna reforma kako bi se obezbijedile puna politička jednakost i nediskriminacija svih građana.
Dakle, ni Sarajevo ne govori iz nekog postnacionalnog društva koje je prevazišlo identitetsku politiku.
Bosna i Hercegovina je i dalje država u kojoj su nacionalno pitanje, konstitutivnost, izborni sistem, ratno nasljeđe i međunacionalno nepovjerenje među centralnim političkim temama.
Zato je „građanstvo“ ozbiljan princip samo ako se primjenjuje jednako na sve. Ako služi da se bošnjački ili hrvatski politički zahtjev predstavi kao prirodno građanski, a srpski zahtjev unaprijed kao nacionalistički, onda ono prestaje biti univerzalno načelo i postaje samo još jedan jezik nacionalne politike.
Novi Beograd još nije ni dobio priliku
Posebno je neobično što se presuda novoj vlasti u Srbiji pokušava donositi prije nego što je ona uopšte formirana.
Ilija Srdanović je nakon pobjede već rekao da će nova vlast nastaviti odnose Beograda i Banje Luke, ali istovremeno otvoriti dijalog sa drugim partnerima u regionu. Za Hrvatsku je najavio isključivo dobrosusjedske odnose i poručio da će buduću spoljnu politiku voditi Vlada Srbije, a ne jedan čovjek.
To su za sada samo izjave i buduća vlast moraće da bude ocjenjivana prema djelima.
Ali upravo to treba da bude princip: prema djelima.
Ako nova vlast bude negirala presude, širila mržnju, ugrožavala susjede ili diskriminisala manjine, kritika će biti opravdana.
Ako bude gradila institucije, uključivala manjine, održavala posebne veze sa Republikom Srpskom i istovremeno popravljala odnose sa Sarajevom i Zagrebom, onda ni činjenica da u njenim redovima postoje ljudi sa izraženim srpskim nacionalnim osjećanjem neće sama po sebi biti dokaz ekstremizma.
Demokratija ne zahtijeva od Srba da prestanu biti Srbi da bi postali demokrate.
Kao što to ne zahtijeva ni od Hrvata, Bošnjaka, Mađara ili Albanaca.
Isti aršin je jedini ozbiljan aršin
Sarajevo i Zagreb imaju puno pravo da pažljivo prate novu vlast u Beogradu. Istorija regiona daje više nego dovoljno razloga da susjedne države prate jedna drugu sa oprezom.
Ali oprez nije isto što i unaprijed donesena presuda.
Ako se od Beograda očekuje osjetljivost prema Bošnjacima i Hrvatima, jednako je legitimno očekivati da se u Sarajevu i Zagrebu vodi računa o položaju i osjećanjima Srba.
Ako se od Srbije očekuje suočavanje sa nacionalizmom, isti zahtjev mora važiti i za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu.
Ako su manjinska prava evropska vrijednost, onda vrijede za Bošnjaka u Novom Pazaru, Hrvata u Vojvodini, Srbina u Sarajevu i Srbina u Splitu podjednako.
Studentska lista tek treba da pokaže kakvu će Srbiju izgraditi. U njenim redovima nesumnjivo postoje različiti pogledi na naciju, Kosovo, Republiku Srpsku, Evropsku uniju, Rusiju i ratove devedesetih. Ti sukobi tek će izaći na površinu.
Ali upravo zato bi bilo razumnije sačekati njene odluke nego u svakom srpskom nacionalnom stavu unaprijed tražiti dokaz „velikosrpske“ politike.
Jer kritika nacionalizma ima moralnu snagu samo onda kada je principijelna.
Kada isti postupak kod jednog naroda nazivamo patriotizmom ili građanskom politikom, a kod drugog nacionalizmom i ekstremizmom, više ne branimo univerzalne vrijednosti.
Samo smo promijenili zastavu pod kojom navijamo.
Izvor: HRT, Deutsche Welle, Klix, Slobodna Bosna, Pučka pravobraniteljica Hrvatske, OSCE BiH, Evropska komisija
