Raspad Jugoslavije iz srpske perspektive

Njegoš Tomić
Arhivska fotografija pripadnika JNA i okupljenih muškaraca

Raspad Jugoslavije početkom devedesetih godina za srpski narod nije predstavljao samo nestanak zajedničke države, već i ponovno otvaranje pitanja nacionalnog položaja, bezbjednosti i istorijskog stradanja. Posebno teško te promjene doživljavali su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čije je porodično i kolektivno pamćenje bilo obilježeno genocidom koji je nad njihovim precima počinjen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata.

Kada su krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina republička rukovodstva počela otvoreno da dovode u pitanje budućnost Jugoslavije, za milione njenih stanovnika ponovo se otvorilo pitanje u kakvoj će državi živjeti. Za Srbe izvan Srbije ono je imalo poseban značaj, jer su se suočavali sa mogućnošću da, nakon gotovo pola vijeka života u zajedničkoj državi, budu izdvojeni iz Jugoslavije odlukama republičkih vlasti.

Takav razvoj događaja bio je završnica dugotrajnog procesa. Od odluka AVNOJ-a iz 1943. godine, preko ustavnih reformi i decentralizacije federacije, do političkog raskola 1990. i ratova 1991. i 1992. godine, Jugoslavija je postepeno gubila institucije i političke mehanizme koji su održavali njeno jedinstvo.

Genocid nad Srbima i poslijeratna Jugoslavija

Nakon okupacije i raspada Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine, uz podršku nacističke Njemačke i fašističke Italije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Ona je obuhvatala najveći dio današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a ustaški režim Ante Pavelića sprovodio je sistematski progon i genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Masovna ubistva, deportacije, prisilna prevođenja na katoličanstvo i uništavanje srpskih naselja ostavili su posljedice koje su daleko nadživjele rat.

Jasenovac, Jadovno, Garavice, Prebilovci, Glina i brojna druga stratišta postali su mjesta trajnog sjećanja na stradanje. Prema procjenama američkog Memorijalnog muzeja Holokausta, ustaške vlasti ubile su između 320.000 i 340.000 Srba na teritoriji NDH. Zločini nisu bili ograničeni na koncentracione logore, već su počinjeni i u brojnim selima Like, Korduna, Banije, Hercegovine i Bosanske Krajine. U pojedinim sredinama uništavane su čitave porodice, a preživjeli su nastavili da žive sa sjećanjem na ubijene roditelje, djecu i druge srodnike.

Arhivska fotografija grupe djece ispred drvene barake

Uprkos tom iskustvu, srpski narod je nakon rata nastavio život u zajedničkoj jugoslovenskoj državi. Njeni temelji postavljeni su 29. novembra 1943. godine, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, kada je prihvaćen princip federativnog uređenja i ravnopravnosti jugoslovenskih naroda. Poslije oslobođenja, 1945. godine, proglašena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Ustavom iz 1946. uspostavljena je federacija šest republika: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore.

Komunističko rukovodstvo Josipa Broza Tita nastojalo je da međunacionalne sukobe iz Drugog svjetskog rata prevaziđe politikom bratstva i jedinstva. Takva politika omogućila je obnovu zajedničkog života, ali je istovremeno oblikovala način na koji se govorilo o ratnim zločinima. U javnosti je naglašavana zajednička antifašistička borba, dok posebnost stradanja pojedinih naroda nije uvijek bila jednako isticana. O Jasenovcu i drugim stratištima objavljivani su radovi, podizani spomenici i organizovane komemoracije, ali su rasprave o nacionalnom karakteru zločina ostajale pod snažnim uticajem zvanične politike.

Sjećanje na genocid ipak nije nestalo iz srpskih porodica. Ono se prenosilo među generacijama, naročito u krajevima u kojima su tokom rata uništena čitava domaćinstva. Kada su se krajem osamdesetih godina pojavile nove nacionalne podjele, upravo je to iskustvo snažno uticalo na način na koji je dio srpskog stanovništva doživljavao političke promjene.

Ustav iz 1974. i početak političkog razilaženja

Jugoslavija je tokom prvih poslijeratnih decenija bila snažno centralizovana, uprkos formalnom federativnom uređenju. Najvažnije odluke donosilo je rukovodstvo Komunističke partije, kasnije Saveza komunista, dok je Tito imao presudan uticaj na političke odnose. Međutim, tokom šezdesetih godina započinje postepeno prenošenje ovlašćenja na republike i autonomne pokrajine, čime se mijenjao karakter zajedničke države.

Smjena Aleksandra Rankovića 1966. godine, ustavni amandmani od 1967. do 1971. i Hrvatsko proljeće pokazali su da među republičkim rukovodstvima postoje ozbiljne razlike u pogledu budućnosti Jugoslavije. Hrvatsko proljeće posebno je otvorilo pitanje ekonomske i političke samostalnosti Hrvatske, a njegovi predstavnici zahtijevali su drugačiju raspodjelu nadležnosti i prihoda. Iako je Tito krajem 1971. smijenio vodeće političare tog pokreta, proces decentralizacije nastavljen je.

Ustavom SFRJ iz 1974. godine republikama su data veoma široka ovlašćenja, dok su Kosovo i Vojvodina dobile snažan položaj u saveznim institucijama. Srbija se tako našla u specifičnoj situaciji, jer su njene autonomne pokrajine imale sopstveno predstavništvo na saveznom nivou i značajna ovlašćenja koja nisu postojala u odnosima drugih republika sa njihovim unutrašnjim područjima. Dio srpskog političkog rukovodstva smatrao je da je time narušeno ustavno jedinstvo Srbije i oslabljen njen položaj u federaciji.

Naslovna strana Borbe od 22. februara 1974. sa viješću o proglašenju Ustava SFRJ

Istovremeno su republička rukovodstva dobijala sve veći uticaj na privredu, finansije i državne institucije. Savezna vlast sve više je zavisila od njihove saglasnosti, što je postalo naročito problematično nakon Titove smrti 4. maja 1980. godine. Jugoslavija je ušla u razdoblje ekonomske krize, inflacije, nezaposlenosti i rastućeg spoljnog duga, a politički sukobi između republika postajali su sve izraženiji.

Demonstracije na Kosovu 1981. godine dodatno su otvorile pitanje položaja srpskog stanovništva, međunacionalnih odnosa i zahtjeva dijela Albanaca da pokrajina dobije status republike. Tokom druge polovine osamdesetih godina Slobodan Milošević učvrstio je vlast u Srbiji, a političke promjene 1988. i 1989. dovele su do smjene rukovodstava Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Ustavnim amandmanima iz marta 1989. smanjena su ovlašćenja autonomnih pokrajina.

U isto vrijeme Slovenija je sve otvorenije zahtijevala samostalnost u odlučivanju o vlastitom državnom položaju. Njena skupština je u septembru 1989. usvojila ustavne amandmane kojima je naglašena republička suverenost, dok su predstavnici Hrvatske sve snažnije zagovarali promjene odnosa unutar federacije.

Politički raskol postao je očigledan u januaru 1990. godine, kada je na 14. vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije slovenačka delegacija napustila zasjedanje, nakon čega hrvatska delegacija nije željela nastaviti rad bez nje. Raspad jedinstvene vladajuće partije označio je nestanak jednog od posljednjih političkih mehanizama koji su povezivali republička rukovodstva.

Hrvatska 1990: Srbi gube dotadašnji ustavni položaj

Na višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. godine pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica, predvođena Franjom Tuđmanom. Novo rukovodstvo započelo je promjene državnog uređenja, republičkih simbola i političkih institucija, uz sve otvorenije najave hrvatske nezavisnosti. Među srpskim stanovništvom takav razvoj događaja izazvao je ozbiljno nepovjerenje, posebno u krajevima čiji su stanovnici tokom Drugog svjetskog rata preživjeli masovne ustaške zločine.

Pojava ustaške ikonografije na pojedinim javnim okupljanjima, nacionalistička retorika i promjene u policijskom i državnom aparatu dodatno su pojačavali zabrinutost. Za mnoge Srbe to nisu bile apstraktne političke promjene, već događaji koji su budili sjećanje na stradanje njihovih porodica u NDH. U tim okolnostima posebno je značajno bilo pitanje njihovog budućeg ustavnog i državnog položaja.

Prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine, Hrvatska je bila definisana kao nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive. Međutim, novim Ustavom, proglašenim 22. decembra 1990. godine, Hrvatska je određena kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika drugih naroda i manjina, među kojima su izričito navedeni i Srbi.

Franjo Tuđman sa okupljenima ispred hrvatskih zastava

Time je srpski narod izgubio dotadašnji izričito priznati ustavni položaj jednog od naroda čija je država Hrvatska. Iako su novim Ustavom garantovana građanska ravnopravnost i nacionalna prava, prethodna formulacija nije zadržana. Promjena je dobila poseban značaj zbog istovremenog političkog opredjeljenja hrvatskog rukovodstva za izlazak iz Jugoslavije.

Srbi u Hrvatskoj tako su se suočili sa mogućnošću da, protivno političkoj volji znatnog dijela svojih predstavnika, prestanu živjeti u zajedničkoj jugoslovenskoj državi. Pitanje nacionalnog položaja bilo je povezano sa iskustvom genocida, porodičnim sjećanjima i strahovanjem od ponavljanja progona. U avgustu 1990. godine na područjima sa značajnim srpskim stanovništvom počinje pobuna, uz postavljanje barikada i odbijanje nadležnosti hrvatskih vlasti. Srpsko političko rukovodstvo postepeno stvara posebne institucije, insistirajući na pravu srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji, dok Zagreb takve poteze odbacuje kao osporavanje republičke vlasti.

Jedno od prvih smrtonosnih nasilnih djela dogodilo se 23. novembra 1990. godine kod Obrovca, kada je u napadu na policijsku patrolu ubijen policajac srpske nacionalnosti Goran Alavanja, a njegov kolega Stevan Bukarica ranjen. Okolnosti napada i identitet počinilaca ostali su predmet različitih tumačenja. Alavanja je stradao više od četiri mjeseca prije pogibije hrvatskog policajca Josipa Jovića, koji je ubijen 31. marta 1991. godine tokom sukoba na Plitvičkim jezerima.

Tokom proljeća 1991. uslijedili su novi oružani incidenti. U Pakracu su hrvatske policijske snage intervenisale nakon što su lokalni srpski policajci odbili nadležnost hrvatskih vlasti. Dana 2. maja u Borovom Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca u oružanom sukobu sa srpskim formacijama, dok je 6. maja, tokom demonstracija protiv JNA u Splitu, ubijen vojnik Saško Gešovski.

Slovenija i Hrvatska proglasile su nezavisnost 25. juna 1991. godine. U Sloveniji je ubrzo izbio kratkotrajan rat sa JNA, dok su se u Hrvatskoj oružani sukobi dodatno proširili. Tokom septembra hrvatske vlasti pokrenule su operacije blokiranja i zauzimanja kasarni JNA radi preuzimanja naoružanja i vojne opreme. Istovremeno su srpske pobunjeničke formacije učvršćivale kontrolu nad pojedinim područjima, uz sve izraženije učešće savezne vojske u borbama.

Zločini nad Srbima u Hrvatskoj 1991. godine

Tokom ljeta 1991. godine na području Siska zabilježeni su nestanci, nezakonita odvođenja i ubistva srpskih civila. Nasilje nad stanovništvom nastavilo se i tokom jeseni, kada su u Gospiću pripadnici hrvatskih vojnih i policijskih struktura organizovali hapšenja i ubistva civila, pretežno srpske nacionalnosti. Za ove zločine kasnije su pravosnažno osuđeni Tihomir Orešković, Mirko Norac i Stjepan Grandić.

Na području Pakračke Poljane pripadnici hrvatskih oružanih struktura povezani sa Tomislavom Merčepom učestvovali su u nezakonitim zatočenjima, mučenjima i ubistvima civila. U Zagrebu je u decembru 1991. godine ubijena porodica Zec, uključujući dvanaestogodišnju Aleksandru, dok su 11. decembra pripadnici Hrvatske vojske u Paulin Dvoru kod Osijeka ubili 19 civila, među kojima je bilo 18 Srba i jedan Mađar. Za zločin u Paulin Dvoru Nikola Ivanković pravosnažno je osuđen na 15 godina zatvora.

Zločini nad srpskim stanovništvom počinjeni tokom 1991. dodatno su produbili nepovjerenje i strah koji su već postojali zbog političkih promjena i istorijskog iskustva iz Drugog svjetskog rata. Njihove žrtve nisu bili samo ljudi neposredno uključeni u oružane sukobe, nego i civili koji su živjeli na područjima pod kontrolom hrvatskih vlasti. Dokumentovana ubistva u Gospiću, Sisku, Paulin Dvoru i drugim mjestima pokazuju da je srpsko civilno stanovništvo već u prvoj godini rata bilo izloženo teškom nasilju.

Istovremeno su JNA i srpske oružane formacije počinile zločine nad hrvatskim civilima, uključujući ubistva u Lovasu, Škabrnji i na Ovčari kod Vukovara. Nakon zauzimanja Vukovara u novembru 1991. godine, na Ovčari su ubijeni zarobljenici odvedeni iz vukovarske bolnice. Za zločine su pravosnažno osuđeni oficiri JNA Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin.

Do kraja 1991. godine Hrvatska je bila zahvaćena ratom velikih razmjera, a politički sukob oko budućnosti Jugoslavije proširio se i na Bosnu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina: Od političke krize do prvih zločina

Smrtonosni incidenti na teritoriji Bosne i Hercegovine zabilježeni su već tokom 1991. godine. Prema podacima Memorijalnog centra Republike Srpske, Anka Zec ubijena je 13. septembra na području Bosanske Dubice tokom granatiranja sa teritorije Hrvatske, dok je tri dana kasnije u Klakaru Gornjem kod Bosanskog Broda poginuo Vojislav Goranović, takođe od granate ispaljene sa hrvatske teritorije. U istočnoj Hercegovini JNA i rezervističke jedinice napale su 1. oktobra Ravno, tokom vojnih operacija povezanih sa sukobima na dubrovačkom području. Prema dokumentaciji Opštine Ravno, tokom višemjesečnih operacija ubijene su 24 osobe, a 19 stanovnika odvedeno je u zatočeništvo.

U međuvremenu je u Bosni i Hercegovini došlo do dubokog političkog raskola. Rukovodstva SDA i HDZ-a zagovarala su suverenost i nezavisnost republike, dok se SDS protivio njenom izlasku iz Jugoslavije bez saglasnosti srpskog naroda. Za srpske političke predstavnike ključno pitanje bilo je da li se jedan konstitutivni narod može naći izvan zajedničke države odlukom drugih političkih predstavnika. U oktobru 1991. godine formirana je Skupština srpskog naroda u BiH, a na plebiscitu održanom 9. i 10. novembra velika većina učesnika podržala je ostanak u Jugoslaviji. Plebiscit nije obuhvatio cjelokupno biračko tijelo BiH.

Dana 9. januara 1992. proglašena je Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Sa druge strane, na referendumu održanom 29. februara i 1. marta većina izašlih birača podržala je nezavisnost BiH, dok ga je najveći dio srpskog stanovništva bojkotovao. Time politička rukovodstva nisu postigla saglasnost o budućem državnom položaju republike, a njihovi sukobi ubrzo su prerasli u otvoreno nasilje.

Dana 1. marta 1992. godine, tokom srpske svadbene povorke na Baščaršiji u Sarajevu, ubijen je Nikola Gardović, otac mladoženje. Za ubistvo je osumnjičen Ramiz Delalić Ćelo, ali njegova krivična odgovornost nije pravosnažno utvrđena. Ubistvo je izazvalo uznemirenje među sarajevskim Srbima, a ubrzo su uslijedile barikade i dodatno pogoršanje bezbjednosne situacije.

Arhivska fotografija vojnika i civila na ulici u Sarajevu

Jedan od prvih dokumentovanih zločina nad većim brojem srpskih civila tokom 1992. godine počinjen je 26. marta u Sijekovcu kod Bosanskog Broda. Prema podacima institucija Republike Srpske, tokom napada ubijeno je devet srpskih civila, a više kuća je zapaljeno. Među stradalima bili su članovi porodica Zečević i Milošević. Za dio zločina postoji pravosnažna presuda Suda Bosne i Hercegovine, kojim je Zemir Kovačević osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina nad srpskim civilnim stanovništvom. Sijekovac je postao jedno od važnih mjesta sjećanja na prve žrtve rata u Bosni i Hercegovini.

Početkom aprila srpske oružane snage, uključujući pripadnike Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, preuzele su kontrolu nad Bijeljinom. Prema nalazima Haškog tribunala, tokom 1. i 2. aprila ubijeno je najmanje 48 civila, od kojih 45 nisu bili Srbi.

Početkom maja došlo je do otvorenih sukoba između JNA i snaga pod kontrolom vlasti Republike BiH. Dana 3. maja napadnuta je kolona JNA tokom povlačenja kroz Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu. Prema podacima Tužilaštva BiH, tokom događaja od 3. maja ubijeno je sedam osoba, a 14 je ranjeno, dok institucije Republike Srpske navode veći broj stradalih u širim događajima od 2. i 3. maja. Dana 15. maja došlo je do oružanog sukoba prilikom povlačenja kolone JNA iz Tuzle, u kojem je poginuo veći broj pripadnika savezne vojske. Za događaj u Tuzli suđeno je Iliji Jurišiću, koji je 2016. godine pravosnažno oslobođen optužbi.

Tokom proljeća 1992. godine formirane su i posebne vojne organizacije: tzv. HVO, tzv. Armija RBiH i Vojska Srpske Republike BiH, kasnije nazvana Vojska Republike Srpske. Politički sukob tako je prerastao u rat, a civilno stanovništvo našlo se izloženo napadima, progonima i zatočenjima.

Bradina, Čelebići i stradanje srpskih civila 1992.

Krajem maja 1992. godine napadnuto je srpsko selo Bradina kod Konjica. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, tokom napada ubijeno je 38 osoba, dok je u kasnijem periodu stradalo još najmanje 20 Srba iz Bradine. Dio preživjelog stanovništva odveden je u zatočeničke objekte, među kojima je bio i logor Čelebići. U tom logoru srpski zatočenici bili su izloženi premlaćivanju, mučenju, seksualnom nasilju i ubistvima, za koje je Haški tribunal pravosnažno osudio Hazima Delića, Esada Landžu i Zdravka Mucića.

U Hercegovini su počinjeni i zločini nad Srbima zatočenim u Dretelju, gdje su pripadnici hrvatskih oružanih formacija učestvovali u nezakonitim zatočenjima, zlostavljanju i ubistvima. Napad na Bradinu, stradanja u Čelebićima i zločini u Dretelju ostavili su teške posljedice po srpske zajednice na području Konjica, Mostara i Čapljine, gdje su brojni stanovnici izgubili članove porodica, imovinu ili bili prisiljeni da napuste svoje domove.

Forenzičari tokom ekshumacije posmrtnih ostataka

Tokom juna 1992. godine počinjeni su zločini nad srpskim stanovništvom u Ledićima kod Trnova i Čemernu kod Ilijaša. U Ledićima su ubijena 24 stanovnika srpske nacionalnosti, među kojima su bili djeca i stariji ljudi. Za zločine na području Trnova vođen je postupak protiv Edhema Godinjaka, Medarisa Šarića i Mirka Bunoze, koji su 2022. godine pravosnažno oslobođeni optužbi. U Čemernu je tokom napada 10. juna stradalo više desetina osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili civili i pripadnici oružanih snaga.

Krajem 1992. godine počinjen je i težak zločin u Jošanici kod Foče. Prema optužnici Tužilaštva BiH, tokom napada 19. decembra ubijeno je 56 osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili djeca, žene i stariji stanovnici. Najmlađa žrtva imala je dvije godine, a najstarija 88 godina. Za ovaj napad optuženi su nekadašnji pripadnici tzv. Armije RBiH, a sudski postupci odnose se na utvrđivanje njihove individualne odgovornosti.

Istovremeno su na područjima pod kontrolom srpskih snaga počinjeni teški zločini nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom, uključujući ubistva, progone i nezakonita zatočenja u Prijedoru, Brčkom, Zvorniku i Višegradu. Za brojne zločine donesene su pravosnažne presude domaćih i međunarodnih sudova.

Jugoslavija i srpsko pitanje

Za Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini raspad Jugoslavije predstavljao je promjenu državnog položaja koja je neposredno uticala na njihov politički i svakodnevni život. U Hrvatskoj je novi Ustav iz decembra 1990. promijenio dotadašnji položaj srpskog naroda, dok je rukovodstvo republike istovremeno krenulo prema nezavisnosti. U Bosni i Hercegovini političke stranke nisu postigle dogovor o državnom uređenju, a odluke o nezavisnosti donesene su uprkos protivljenju vodećih srpskih političkih predstavnika.

U pozadini tih događaja nalazilo se i iskustvo Drugog svjetskog rata. Genocid nad Srbima u NDH ostavio je duboke posljedice u porodicama i zajednicama, naročito u Hrvatskoj i Bosanskoj Krajini. Pojava nacionalističkih obilježja, promjene ustavnog položaja i sve izraženiji međunacionalni sukobi početkom devedesetih ponovo su otvorili strahovanja koja su kod dijela stanovništva bila povezana sa stradanjem prethodnih generacija.

Masovno okupljanje kod spomenika na Gazimestanu 1989. godine

Politički raspad Jugoslavije razvijao se kroz višedecenijsku decentralizaciju, ustavne promjene, ekonomsku krizu, raspad zajedničkih partijskih institucija i suprotstavljene programe republičkih rukovodstava. Tokom 1990. i 1991. godine ti sukobi prerasli su u jednostrane odluke o državnoj nezavisnosti, stvaranje posebnih političkih i vojnih struktura i otvoreno oružano nasilje.

Već tokom 1991. godine počinjeni su dokumentovani zločini nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, dok su tokom 1992. uslijedila ubistva, progoni i zatočenja Srba na različitim područjima Bosne i Hercegovine. Stradanja u Sijekovcu, Bradini, Čelebićima, Dretelju, Ledićima, Čemernu i Jošanici ostala su dio istorijskog pamćenja srpskog naroda, jednako kao što su zločini nad drugim stanovništvom obilježili iskustva njihovih zajednica.

Raspad Jugoslavije za srpski narod tako je objedinio tri duboko povezana iskustva: nasljeđe genocida iz Drugog svjetskog rata, gubitak zajedničkog državnog okvira i novo ratno stradanje. Upravo su ta iskustva oblikovala političke stavove, strahovanja i odluke srpskih predstavnika u godinama kada je prestajala da postoji država u kojoj su Srbi gotovo pola vijeka živjeli zajedno sa drugim jugoslovenskim narodima.

Ranije smo pisali: Od plave sale do Narodne skupštine: 35 godina kasnije

Izvor: Američki memorijalni muzej Holokausta, Ustav Republike Hrvatske iz 1990., Ilija Vučur – Istraživanje pogibije Gorana Alavanje, Srpsko narodno vijeće – Ratni zločini nad Srbima, Sud BiH – Zemir Kovačević, Sud BiH – Presuda u predmetu Zemir Kovačević, Haški tribunal – Čelebići, Mehanizam UN – Vukovar, Tužilaštvo BiH – Jošanica, Američki Stejt department – Raspad Jugoslavije

Slične vijesti