Foto: AI ilustracija
Postjugoslovenski prostor ponovo ulazi u vrijeme političke neizvjesnosti i opasne nestabilnosti. Naizgled izolovani incidenti i tenzije širom regiona počinju da poprimaju zajednički obrazac: sukob globalnih sila preliva se na tlo koje je decenijama služilo kao probno polje za tuđe interese. Zapad i NATO s jedne strane, Rusija i Kina s druge – a između njih zemlje koje nikada nisu dobile šansu da budu samo svoje.
Bosna i Hercegovina možda je najdrastičniji primjer. U državi koja nikada nije uspjela da stabilizuje politički sistem, sada se vodi najdublja ustavna kriza od Dejtona. OHR, uz asistenciju zapadnih ambasada, suspenduje demokratsku volju kada mu se prohtije i reorganizuje političku scenu po modelu nametanja, ne izbora. Pojavljuju se političke figure bez stvarne reputacije i autoriteta, ali poslušne i podobne – poput Rame Isaka i Zukana Heleza, koje domaća javnost ne doživljava kao legitimne predstavnike. Štaviše, kao političke klovnove. Narod sve više posmatra sopstvenu državu kao protektorat u kojem su lokalni lideri statisti u tuđem scenariju.
Istovremeno, Hrvatska svjedoči novoj fazi radikalnog nacionalizma koji dobija institucionalno ohrabrenje. Revizionizam prošlosti, negiranje genocida nad Srbima i povampirenje neoustaške simbolike postali su društveno normalizovani fenomeni. Organizacije koje imaju podršku državnih struktura otvoreno afirmišu pjesme i ideologiju iz najmračnijeg perioda hrvatske istorije. Uvođenje obaveznog vojnog roka još jasnije ukazuje da se priprema teren za ozbiljnije bezbjednosne scenarije.
U Srbiji je politička scena dovedena do tačke ključanja. Polarizacija između vlasti i opozicije potpomognuta je snažnim spoljnim pritiscima. Protesti, političko nasilje i društvena podjela po svim linijama stvaraju atmosferu u kojoj građanski sukob više nije teorija zavjere, već mogućnost o kojoj se otvoreno govori. Društvo je iscrpljeno, institucije su narušene, a povjerenje među ljudima dovedeno na minimum.
Nekada stabilnije Crna Gora i Slovenija ulaze u potpuno novi talas nesigurnosti. Brutalni napadi i ubistva čiji su počinioci pripadnici manjinskih zajednica postaju povod za političke manipulacije i rast etničke napetosti. Atmosfera pogoršanja je toliko brza da je teško povjerovati da je riječ o spontanim procesima. Sve djeluje kao dio šire kampanje destabilizacije regiona.
Ko stoji iza svega? Na to pitanje trenutno niko nema precizan odgovor. Znamo samo da sve veće sile imaju svoje interese u ovom prostoru. NATO širi uticaj, Rusija traži oslonac u tradicionalnim vezama, a Kina ekonomskim kanalima tiho jača prisustvo. Sve što se dešava ukazuje da se postjugoslovenski prostor koristi kao periferna zona obračuna velikih geopolitičkih igrača.
Najtragičniji element ove priče jeste to što su obični ljudi ponovo pretvoreni u posmatrače sopstvene sudbine. Umjesto da budu akteri, građani su sve više zarobljeni u apatiji. Masovne distrakcije, reality programi, skandali, medijsko zaglupljivanje i lažni osjećaj da niko ništa ne može promijeniti stvorili su generaciju koja je umorna prije nego što je imala priliku da se izbori za sebe. Pod izgovorom „svi su oni isti“, prepustili smo drugima da odlučuju umjesto nas – sve dok nismo shvatili da ulazimo u period u kojem odluke više neće biti naš luksuz nego tuđa komanda.
Danas više nije sporno da se politička atmosfera u regionu približava kritičnoj tački. Postjugoslovenski prostor kao da ponovo postaje pozornica pred velike događaje. Sjećanja na posljednje ratove još su svježa, a ipak djeluje kao da ne vjerujemo da se sve opet može ponoviti. Istorija nas uči da sukobi ne počinju kada narod želi rat, već kada veliki odluče da je rat koristan.
Rješenje postoji, ali je sve dalje od prakse: diplomatija, hladne glave, politička zrelost i dijalog. Međutim, kratkovidost političkih elita, sukobi unutar bezbjednosnih službi i sebični interesi moćnika guraju region u smjeru u kojem jedino strada običan i potpuno nevin čovjek.
