U Sloveniji danas radi više od 70.000 radnika iz Bosne i Hercegovine – gotovo dvostruko više nego prije osam godina. Iako su mnogi od njih u ovu zemlju stigli sa velikim nadama, svakodnevica pokazuje da život u „obećanoj zemlji“ često ima visoku cijenu.
Milan iz Mrkonjić Grada i Nikola iz Banjaluke voze kamione na duge relacije. Zbog porodičnih obaveza ne voze vikendom, što im donosi platu od oko 2.200 evra. Nikola se trajno nastanio u Sloveniji, dok Milan svakog petka nakon posla sjeda u auto i prelazi gotovo 1.000 kilometara kako bi vikend proveo sa porodicom. Put, gorivo, umor – sve to dodatno opterećuje i njegov budžet i njegovo zdravlje.
Život u Sloveniji nije jeftin. Kirija za jednosoban stan u Novoj Gorici iznosi oko 500 evra, a u Ljubljani i do 900. Upravo zbog nešto pristupačnijih troškova života i lakšeg pronalaska posla, Nova Gorica je postala popularno odredište za radnike sa Balkana.
Mladenka Sarić iz Doboja se sa kćerkicom preselila u ovaj gradić da bi bila bliže mužu. Iako je po struci bankarska službenica, sada radi kao sobarica u hotelu. Plata joj je 1.400 evra, a dani ispunjeni radom, bez slobodnih vikenda.
– Nije dovoljno samo „otići u Sloveniju“. Mora se mnogo raditi, paziti na svaku paru i stalno se odricati. Nije sve tako bajno kako izgleda iz BiH – iskreno priznaje Mladenka.
Najviše radnika iz BiH radi u građevinarstvu, skladištima i transportu, dok žene uglavnom nalaze posao kao čistačice, pomoćne radnice ili u ugostiteljstvu. Poslovi su fizički zahtjevni, često slabo plaćeni, a radna prava ostaju nejasna mnogima koji ih ni nemaju kad proučavati.
Goran Lukić iz Radničkog savjetovališta naglašava da većina radnika iz BiH prihvata ono što im se nudi – teške poslove sa malim satnicama. Kako bi preživjeli, primorani su raditi prekovremeno.
– Poslodavci ih uvjeravaju da su im izašli u susret jer im daju priliku da rade i subotom i po 12 sati dnevno. A radnici, iscrpljeni, nemaju kad da uče slovenački, da se dodatno školuju ili da uopšte saznaju koja su njihova prava – kaže Lukić.
Iako slovenački zakoni nominalno garantuju jednaka prava svim radnicima, u praksi institucije često zatvaraju oči pred kršenjima. Inspekcije su, kako tvrdi Lukić, popustljive prema poslodavcima.
Politička obećanja o zaštiti stranih radnika ostaju neispunjena, a strani radnici, uključujući one iz BiH, uglavnom nisu sindikalno organizovani niti imaju dublje uvide u politička zbivanja u Sloveniji.
U međuvremenu, slovenačko tržište rada se suočava sa hroničnim manjkom radne snage. Sve više radnika dolazi iz Azije, pa i iz Argentine, ali radnici iz BiH i dalje čine najbrojniju imigrantsku zajednicu. Zbog kulturne i jezičke bliskosti i historijskih veza, češće ostaju i lakše se integrišu nego radnici iz dalekih zemalja.
– Indijac, kada već dođe u Evropu, ne pravi veliku razliku između Slovenije i Austrije. Ako u Austriji može zaraditi duplo više, ode tamo. Radnici iz BiH ipak često ostaju ovdje, zbog blizine i osjećaja da su manje stranci – zaključuje Lukić.
Slovenija očigledno treba radnike sa Balkana, ali i dalje ostaje pitanje: da li oni dobijaju ono što zaslužuju?
