Tekst/foto: Njegoš Tomić
Dan je bio neobično sunčan tog jutra kada smo se kroz uske mrkonjićke ulice zaputili u naselje Podorugla iz kojeg se pruža naročito lijep pogled na cijelu čaršiju iz koje štršte oštre ivice jarkih krovova sa zvonicima i minaretima ušuškanim među krošnjama kestenova.
Krenuli smo u posjetu porodici Tešanović, jednoj od onih porodica čiji je život oličenje puta svakog mitskog junaka iz svake velike priče. Heroja koji moraju da prođu kroz mnoga iskušenja kako bi dosegli svoje spasenje i naposljetku pobijedili. Međutim, ova priča nije bajka, kao što ni bajke nisu bajke, već alegorije o stvarnim ljudima, koji svoj život žive u jednom realnom svijetu sa realnim problemima i koji svoja iskušenja prevazilaze kao iskusni mornari, probijajući se kroz divlje talase okeana života.
Kod Tešanovića smo došli sa namjerom da napišemo priču o njihovom Nikoli.
Nikola je rođen na Nikoljdan 1992. godine u ratom razorenoj Bosni i Hercegovini. Neki bi rekli ružno vrijeme za roditi se, a naročito ako si rođen drugačiji i to baš u vrijeme kada se prema drugačijima nisu gajile simpatije. Gordana i Radovan su već bili roditelji kada je Nikola došao na svijet. Godinu dana ranije rodila se njegova sestra Suzana. Novo dijete u kuću uvijek donese radost, pa je tako bilo i ovaj put, međutim radost je vrlo brzo zamijenila briga, jer su Tešanovići saznali da njihov sin ima Daunov sindrom.
„Poslije nekih pola godine, pa možda i godinu dana, saznajem od doktorice da mi dijete ima Daunov sindrom. Za mene je to saznanje bilo šokantno, jer tada zaista ništa nismo znali o tome i sve je djelovalo veoma strašno“ govori nam Gordana.
Cijela porodica gledala je u dijete koje je svakog dana raslo i razvijalo se, a koje je trebalo pripremiti za život, ali isto tako pripremiti sebe, naučiti se nositi sa tom novom realnošću.
Mnoge porodice koje se nađu u sličnom problemu nažalost vrlo često su žrtve predrasuda i sažaljivih pogleda okoline, što dovodi do toga da svoju djecu u potpunosti izloluju, s namjerom da zaštite i sebe i njih, ali to po pravilu stvori čitav jedan novi spektar problema.
Međutim, Tešanovići su krenuli suprotnim putem. Nisu podlegli pritiscima niti su davali veliku važnost predrasudama, iako su ih od samog početka poput užarenog žiga mogli osjetiti na svojoj koži. Pod budnim okom roditelja i sestre, Nikola je od najranijeg djetinjstva bio povezan sa svojom okolinom. Kako kažu, vječiti veseljak i miljenik komšiluka, u šta se i sami uvjeravamo, dok ga posmatramo u majčinom zagrljaju kojoj se svako malo osmijehne i poljubi je u lice. Nikola je zaista neko ko će vam u svakom trenutku popraviti raspoloženje i potvrditi onu staru izreku, da je za iskrenu sreću i radost zaista potrebno veoma malo.
„Tih prvih godina, dok se nismo navikli i dok nismo naučili da živimo sa tim zaista je bilo teško, međutim već sa polaskom u vrtić uviđamo da se Nikola dobro uklapa u zajednicu, što nas je tada ispunilo velikim optimizmom. Međutim, polaskom u prvi razred nastupaju novi problemi. Shvatamo da naš tadašnji obrazovni sistem apsolutno nije adekvatan za njega. Na naše zaprepaštenje u školi je formirano „specijalno odjeljenje“ koje su vodili nestručni i nezainteresovani prosvjetni radnici“, ističe Gordana.
Uvidjevši da klasično obrazovanje i nestručni nastavnici neće biti od velike koristi za Nikolin napredak, naprotiv, da bi takvi uslovi mogli napraviti samo još veću štetu, obraćaju se školskom pedagodu, koji ih savjetuje da Nikolu pošalju na školovanje u Banja Luku, u Centar „Zaštiti me“, vaspitno-obrazovnu ustanovu za djecu koja se suočavaju sa sličnim problemima.
„Po savjetu školskog pedagoga dijete vodimo u Banja Luku, gdje ga opet upisujemo u osnovnu školu i tu zaista po prvi put bivamo upućeni u pravilan rad sa djetetom i shvatamo da možemo mnogo učiniti na poboljšanju njegovih sposobnosti“, dodaje Radovan.
U Centru „Zaštiti me“ Nikola provodi narednih deset godina, gdje završava osnovnu i srednju školu. Tu je naučio čitati i pisati i još mnogo toga što će mu kasnije mnogo koristiti u svakodnevnom životu. Završio je zanat za pomoćnog kuvara, mada je njegov omiljeni posao oduvijek bio ugostiteljski. Veoma često je tokom srednjoškolskih dana ostajao u Banjoj Luci kako bi konobarisao na krštenjima i rođendanima. Ovaj period bez sumnje najvažniji je period Nikolinog života, jer se tokom njega formirao i izrastao u osobu koju poznajemo danas.
Tešanovići se sa ponosom sjećaju tog perioda, a za Centar „Zaštiti me“ imaju samo riječi hvale i ogromne zahvalnosti. Gordana je tada radila u fabrici konfekcije, dok je Radovan obavljao razne fizičke poslove u lokalnim firmama. Ćerka Suzana im je bila velika podrška i na nju su se uvijek mogli osloniti. Još od najranijih dana brinula se o bratu i u mnogome uticala na njegov čvrst karakter. Tešanovići ne zaboravljaju ni dobre ljude koji su im pomogli. Posebno ističu vozače autobusa koji su preuzimali odgovornost za Nikolu na putu do Banja Luke, jer je već od 6. razreda počeo putovati sam.
Pitamo Nikolu kakva su njegova sjećanja iz tog perioda:
„Sjećam se svojih drugara i drugarica, sa kojima sam radio u restoranu tokom vikenda, kao i škole gdje smo mnogo toga korisnog naučili. Sve smo radili zajedno, a meni je uvijek bilo najdraže kada sa svojim prijateljima podijelim neki sok ili neku čokoladicu.“
Nakon završetka srednje škole Nikola se vraća u Mrkonjić Grad, kada nastupa jedan novi period u njegovom životu sa nekim novim preprekama i problemima koje je trebalo prevazići. Ne želeći da bilo šta prepuste slučaju Gordana i Radovan bez ustručavanja kucaju na mnoga vrata, sa željom da Nikoli čim prije pronađu bilo kakav posao. Nažalost, mnoga obećanja nikada nisu postali djela, već su sa „biće nešto“ prerasli u mjesece, a mjeseci u godine. Stvari se mjenjaju na bolje tek negdje od 2021. godine, kada neki novi ljudi u gradskoj upravi shvataju važnost rješavanja Nikolinog pitanja, što rezultira time da on već iste godine dobije svoj prvi ugovor o radu.
Naime, Nikola je već dugi niz godina svoje slobodno vrijeme provodio u mrkonjićkom Košarkaškom klubu „Mladost“, gdje je veoma posvećeno pomagao igračima, brinuo se za njihove peškire i vodu i gdje je vremenom postao neko ko je u svakom smislu bio moralna podrška cijelom klubu. Iako je tu došao sasvim slučajno, sa željom da svoje vrijeme ispuni ugodnim i korisnim, njegov trud i zalaganje postali su prepoznati od strane cijelog sportskog kolektiva, a i sam klub postao je prepoznatljiv po njemu. Cijeli proces doveo je do toga da Nikola dobije posao, što ga je učinilo prvom osobom sa Daunovim sindromom u Mrkonjić Gradu koja je ostvarila svoje pravo na zaposlenje.
U društvu gdje su stigma i predrasude sastavni duo života, Nikolina priča bez sumnje otvara vrata za mnoge druge osobe koje se nalaze u istim ili sličnim problemima, odnosno budi nadu u to da će svi bez obzira na svoje mogućnosti dobiti svoju priliku.
Na naše pitanje kako se osjećao kada je dobio svoj prvi ugovor, Nikola nam s puno entuzijazma odgovara:
„Bilo mi je veoma drago i bio sam srećan što ću konačno moći pomoći svojim roditeljima, koji su do sada pomagali meni, ali i svim sjajnim ljudima koji su mi ukazali povjerenje. Nadam se da ih neću iznevjeriti. Moja najveća želja se ispunila, jer sam već dugo godina maštao o tome da radim u klubu. Tu su ljudi koje volim i koji vole mene“.
Za kraj pitamo Tešanoviće šta bi mogli savjetovati roditeljima koji se nalaze u istoj situaciji i kako da se nose sa njom?
„Kao prvo neće biti lako. Mnogo je tu teških trenutaka koji će vas demoralisati i navoditi na pomisao da je najbolje odustati. Međutim, morate pronaći snagu. To je vaše dijete, prihvatite to. Zlih i zluradih komentara će uvijek biti, ali na takve ne treba trošiti riječi. Vaše dijete je najvažnije. Vjerujte u sebe i vjerujte u svoje dijete. Slušajte savjete stručnih ljudi koji će vam sigurno pomoći. Ostalo je na Bogu. Imajte vjere“, zaključuju Tešanovići.
