Vjerovanje da su ustaše bili „dobri momci“ koji su činili „dobro za Hrvatsku“ ne pripada sferi različitih političkih mišljenja. To je napuštanje istorijskih činjenica i osnovne logike. Takva tvrdnja dijeli isti misaoni obrazac kao teorije da je Zemlja ravna ploča ili da reptili vladaju svijetom. Sve su to oblici odbijanja provjerljivih činjenica i trijumf funkcionalne nepismenosti u eri u kojoj je znanje dostupnije nego ikad.
Istorijska nauka ne ostavlja prostor za relativizaciju kada je riječ o ustaškoj ideologiji i zločinima NDH. Nezavisna Država Hrvatska bila je klerofašistička tvorevina zasnovana na sistemskom uništavanju Srba, Jevreja, Roma i svih politički nepoželjnih. Logori Jasenovac i Jadovno, masakri u Glini, Prebilovcima, širom Hercegovine i Bosanske Krajine – Mrkonjić Gradu, Jajcu, Šipovu – te na stotinama drugih lokacija, predstavljaju nepobitno svjedočanstvo genocida. Postoje arhive, svjedočanstva, sudske presude, dokumenti okupatora i partizana – svaki racionalan čovjek može provjeriti istinu.
Uprkos tome, danas svjedočimo novom talasu istorijskog revizionizma. Nedavni slučaj u Hrvatskom saboru, gdje je javno i bez posljedica negiran genocid nad Srbima, autentičan je dokaz da se opasne ideologije vraćaju kroz institucije. Paralelno, sve su učestaliji masovni koncerti grotesknog Marka Perkovića Tompsona, sa ustaškom ikonografijom, pozivima na mržnju i slavljenjem smrti. Sve to neodoljivo podsjeća na paganske obrede u kojima se nasilje pretvara u ritual, a zločinci u heroje.
Ono što zabrinjava nije samo prisustvo takvih narativa, već i činjenica da im veliki broj ljudi plješće. To više nije puka neinformisanost, nego svjesno i namjerno pristajanje uz zlo i laž. Ljudi koji u 21. vijeku odbijaju činjenice ne pate od manjka podataka nego od manjka volje da misle – ili od postojanja političke namjere da se istina izbriše.
Falsifikovanje prošlosti nije akademska greška, nego društveno samoubistvo. Društvo koje okreće leđa istini ulazi u spiralu mržnje i sukoba. Istina o ustaškim zločinima ne pripada samo Srbima, Jevrejima ili Romima – ona pripada čitavoj Evropi i svijetu kao opomena. Zatiranje te istine znači odbacivanje civilizacijskih vrijednosti koje su plaćene milionima života.
Danas je svaka informacija udaljena samo nekoliko klikova. Ko uprkos tome izabere da vjeruje u laž – čini to namjerno. A namjeran izbor zla ne može se opravdati „drugim mišljenjem“. To se mora nazvati pravim imenom: revizionizam, negiranje genocida, veličanje zločina i priprema terena da se isto ponovi.
Na nama je da odlučimo da li će istorija ostati opomena ili postati plan. Ako dopustimo da se laž pretvori u društvenu normu, onda ne treba da se čudimo kada se prošlost vrati – sa svim svojim zločinima.
