Savremeni čovjek, uprkos prividu slobode, živi u vremenu dubokog osjećaja bespomoćnosti. Institucije u koje je nekada vjerovao — država, Crkva, nauka, pa čak i porodica — izgubile su autoritet ili su ga potrošile kroz korupciju, neiskrenost i stalne krize. U tom vakuumu, gdje smisao postaje roba, ekstremizam se pojavljuje kao lažni lijek za egzistencijalnu prazninu.
Ekstremizam, bilo da dolazi s političke, vjerske ili ideološke strane, nudi ono što svakodnevni svijet ne može: jednostavne odgovore na složena pitanja. On ne traži sumnju, promišljanje ni unutrašnju dilemu, već samo pripadnost. A pripadnost — u vremenu fragmentisanih identiteta i digitalne izolacije — djeluje kao spasonosna ruka.
Društvene mreže dodatno hrane tu potrebu. Algoritmi ne traže istinu, već pažnju, a ništa ne privlači pažnju kao bijes. Ljudi, izloženi beskonačnim nizovima površnih sadržaja, sve teže razlikuju stvarno od lažnog, a krajnosti postaju privlačne jer obećavaju jasnoću. U svijetu gdje svi „možda“ postaju „da“ ili „ne“, ekstremizam nudi iluziju reda.
Zato su današnji ekstremisti često manje ideološki, a više emotivno izgubljeni. Njih ne pokreće vjera u ideju, već potreba da pripadaju — da njihova bol, bijes i nemoć dobiju simbol, zastavu i neprijatelja.
Najveća opasnost leži u tome što ekstremizam više nije vanjski fenomen; on je postao kulturološki obrazac. Ljudi ne biraju ekstremizam jer vole mržnju, već zato što su zaboravili šta znači pripadati nečemu što nije izgrađeno na mržnji.
Istinski odgovor na ekstremizam zato nije represija, već povratak smislu. Onom jednostavnom, ljudskom osjećaju da se može vjerovati, razgovarati i živjeti bez potrebe za neprijateljem. Dokle god društva ne ponude novi oblik zajedništva, ekstremizam će ostati njegova najjeftinija i najglasnija zamjena.
