Pitanje koje se nameće u javnom prostoru Republike Srpske sve češće nije samo političko, već duboko vrijednosno: da li stabilnost i politički dogovori mogu imati cijenu koja uključuje relativizaciju istorijskih zločina i tolerisanje narativa koji se doživljavaju kao rehabilitacija ustaštva.
U društvu koje je istorijsko iskustvo Drugog svjetskog rata ugradilo u vlastiti identitet, svaka pojava simbola, poruka ili javnih događaja povezanih sa NDH ne posmatra se kao izolovan kulturni fenomen, već kao pitanje dostojanstva žrtava i granica političkog kompromisa. Zbog toga reakcije nisu samo emotivne, već i političke.
U tom okviru formuliše se suštinsko pitanje: da li stabilna Republika Srpska podrazumijeva prećutkivanje spornih pojava zarad političkog mira, ili stabilnost podrazumijeva jasne vrijednosne granice koje se ne prelaze.
Zagovornici oštrijeg pristupa smatraju da svako tolerisanje glorifikacije ustaštva — bilo kroz simboliku, javne događaje ili političke poruke — dugoročno potkopava povjerenje, produbljuje osjećaj nepravde i šalje poruku da su žrtve predmet političke trgovine. U tom narativu, stabilnost bez dostojanstva smatra se privremenom i krhkom.
S druge strane, dio političkog spektra insistira na pragmatičnom pristupu, tvrdeći da regionalni odnosi zahtijevaju smirivanje retorike i izbjegavanje eskalacije, uz uvjerenje da se pitanja istorijskog revizionizma rješavaju sporije — kroz institucije, obrazovanje i međunarodne mehanizme.
Međutim, upravo između ta dva pristupa nastaje centralna dilema: da li kompromis ima granicu i gdje se ona nalazi.
Ako se stabilnost definiše kao odsustvo konflikta po svaku cijenu, postoji rizik da osjetljive istorijske teme ostanu potisnute, ali neriješene. Ako se stabilnost definiše kao poredak zasnovan na jasnim vrijednosnim principima, tada reakcija na glorifikaciju totalitarnih ideologija postaje dio standarda, a ne političkog izbora.
Zato pitanje da li je cijena stabilne Republike Srpske rehabilitacija ustaštva zapravo nije retoričko, već strateško pitanje političkog pravca.
Odgovor na njega određuje model djelovanja: da li će reakcije ostati u sferi političkih polemika ili će biti pretvorene u dugoročnu politiku sjećanja, institucionalni okvir i međunarodnu argumentaciju.
Jer stabilnost koja ignoriše istorijsko iskustvo može trajati kratko, dok stabilnost koja uključuje jasne vrijednosne granice ima potencijal da bude održiva.
Upravo zato ova dilema ostaje jedno od ključnih pitanja savremene političke i društvene rasprave u Republici Srpskoj.
