Piše: Njegoš Tomić
Hrvatsku na ovogodišnjoj Evroviziji predstavlja grupa Lelek sa pjesmom „Andromeda“, koja je i prije samog takmičenja izazvala pažnju javnosti, ali i reakcije u Turskoj. Pjesma je posebno zanimljiva jer, za razliku od velikog broja evrovizijskih nastupa koji se posljednjih godina oslanjaju na savremene ideološke i političke poruke, otvara temu duboko ukorijenjenu u istoriji hrišćanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, pa i cijelog Balkana.
Prema dostupnim tumačenjima, „Andromeda“ je inspirisana pričama o ženama katoličke vjere iz Bosne i Hercegovine iz vremena osmanske okupacije, kao i običajem tradicionalnog tetoviranja, poznatog kao sicanje ili bocanje. Taj običaj je bio naročito prisutan među katoličkim ženama u srednjoj Bosni, a tetovaže u obliku krstova i drugih motiva imale su identitetsku, zaštitnu i duhovnu simboliku.
Upravo zbog toga iznenađuje dobra prihvaćenost pjesme u evrovizijskom kontekstu. Evrovizija je već dugo više od muzičkog takmičenja. Ona je postala prostor snažnih političkih, društvenih i identitetskih poruka, najčešće oblikovanih u duhu savremene zapadne liberalne scene. Zato je neobično da pjesma koja se oslanja na konzervativnu, istorijsku i hrišćansku temu dobija toliku pažnju evropske publike.
Iako je u središtu pjesme pitanje žene, njenog tijela, identiteta, bola i otpora, širi sloj priče jasno dodiruje viševjekovno iskustvo hrišćanskog stanovništva pod osmansko-islamskom vlašću. U tom smislu, pjesma ne govori samo o ženskoj sudbini, nego i o dubljoj istorijskoj traumi zajednica koje su kroz vijekove pokušavale da sačuvaju vjeru, ime, porodicu i običaj.
Posebno je zanimljiv vizuelni identitet nastupa. Djevojke iz grupe Lelek lice i ruke ukrašavaju motivima koji podsjećaju na tradicionalne tetovaže bosanskih Hrvatica katolkinja. Ti krstovi i ornamenti, sami po sebi, nose snažnu hrišćansku simboliku i svjedoče o običaju kojim su žene čuvale svoj identitet u vremenu pritiska, straha i nesigurnosti.
Ipak, ono što je simptomatično jeste da je tema, iako duboko hrišćanskog karaktera, u scenskom i vizuelnom izrazu predstavljena na način koji se može doživjeti kao folklorno-paganski, gotovo mistički. Drugim riječima, onaj ko ne pročita o čemu pjesma govori teško može odmah osjetiti njen pravi istorijski i duhovni naboj. Hrišćanska suština kao da je estetski prigušena, kako bi poruka bila prihvatljivija široj evropskoj publici.
Upravo taj postupak govori mnogo o savremenom evropskom kulturnom prostoru. Hrišćanski motivi mogu biti prisutni, ali često moraju biti upakovani u univerzalnu, simboličku, folklornu ili mističnu formu da ne bi djelovali „previše direktno“. Tako se dobija pjesma koja u temelju govori o hrišćanskoj patnji i otporu, ali na površini izgleda kao opšta poetska priča o ženskoj snazi.
Reakcije iz Turske dodatno potvrđuju da pjesma nije doživljena samo kao umjetnički nastup. Turski mediji i dio javnosti prepoznali su u tekstu i vizuelnoj simbolici moguće aluzije na Osmansko carstvo i njegovu upravu nad Balkanom. Upravo ta reakcija pokazuje koliko je istorija i dalje osjetljivo pitanje, posebno kada se otvara iz perspektive naroda koji su bili potčinjeni osmanskoj vlasti.
Problem nije u tome što Turska ima pravo da njeguje sopstveno istorijsko pamćenje. Problem nastaje onda kada se svako podsjećanje na tamne strane osmanske prošlosti doživljava kao napad. Ukoliko se govori o patnji žena, o pritiscima na hrišćansko stanovništvo i o pokušaju očuvanja identiteta, onda takva tema ne bi smjela biti proglašena neprijateljskom samo zato što ne odgovara savremenoj slici koju Turska želi da gradi o sebi.
Istorija Osmanskog carstva na Balkanu nije bila samo priča o mostovima, čaršijama i administraciji, nego i o potčinjenosti, nametima, nasilju, islamizaciji, otmicama, nejednakom položaju hrišćana i trajnoj borbi za očuvanje identiteta. Srbi i Hrvati, kao autohtoni hrišćanski narodi na prostoru Bosne i Hercegovine, imaju pravo da o tom iskustvu govore iz svoje perspektive, bez obaveze da ga uljepšavaju radi današnje političke korektnosti.
Zato je „Andromeda“ važnija od same Evrovizije. Ona je otvorila temu koja se rijetko probija do velike evropske scene: temu hrišćanskog pamćenja Balkana, ženskog stradanja i otpora, kao i odnosa prema osmanskom nasljeđu koje se često predstavlja jednostrano i romantično.
Može se raspravljati o tome da li je scenski izraz dovoljno jasno prenio suštinu pjesme. Može se postaviti pitanje da li je hrišćanska simbolika previše ublažena radi šireg prijema. Ali sama činjenica da je jedna ovakva tema stigla na Evroviziju predstavlja značajan kulturni trenutak.
U vremenu kada se od balkanskih hrišćanskih naroda često očekuje da ćute o sopstvenim istorijskim ranama, pjesma „Andromeda“ podsjeća da sjećanje ne može biti izbrisano. Ono može biti potisnuto, preoblikovano ili estetski ublaženo, ali uvijek pronađe način da se vrati — kroz pjesmu, simbol, tetovažu, krst na ruci ili glas žene koja, i poslije vijekova, svjedoči da identitet nije nestao.
