U prepunoj zagrebačkoj Areni, 25. aprila 2009. godine, vrijeme je na trenutak stalo. Publika je već slavila, semafor je pokazivao 0,6 sekundi do kraja, a Cibona je bila na korak od titule. Bojan Bogdanović je pogodio trojku za, činilo se, konačnu pobjedu – igrači u plavim dresovima utrčali su na teren, navijači slavili, dok su igrači Partizana ostali prikovani za parket, u šoku. Skoro svi. Svi osim Dušana Kecmana i Aleksandra Rašića.
„Razmišljao sam da li da dodam Robertsu, koji je bio na pola terena, ili Kecmanu, koji mi je tražio loptu kao da mu život zavisi od toga. ‘Daj mi, daj mi, samo da opalim’ – govorio je. I dao sam mu je“, prisjeća se Rašić za BBC na srpskom.
I onda – trenutak koji je ušao u anale evropske košarke.
Kecman prima loptu, okreće se i šutira gotovo iz punog trka, sa sopstvene polovine. Lopta leti kroz zagrebački vazduh, udara u tablu i ulazi u obruč. 75:74 za Partizan. Momenat nevjerice, potom eksplozija oduševljenja crno-bijelih. Arena zanijemjela. Zastao je i zvuk, i dah, i sve osim – loptinog ulaska u koš.
Vlade Jovanović, tada pomoćni trener Partizana, ne može da zaboravi taj trenutak.
„Nisam ni gledao šut. Bio sam u potpunom nokdaunu poslije Bogdanovićeve trojke. Okrenuo sam se, gledao sam Cibonine igrače kako slave i nisam ni znao da je lopta opet u igri. Tek sam čuo ono… muk. Bukvalno zvuk kako cijela hala u jednom trenu zanijemi. Kao da je neko nožem presjekao vazduh“, kaže Jovanović.
Pogođena trojka izazvala je euforiju među Partizanovcima, ali i nevjericu kod domaćih. Na snimcima se vidi kako navijači Cibone prvo zapanjeno gledaju, a zatim sjede kao da su svjesni da su prisustvovali nečemu što se više nikada neće ponoviti.
Kecman, inače poznat kao miran i staložen igrač, postao je heroj jednog naroda. Uslijedile su brojne titule – ABA liga, domaće prvenstvo, Kup Srbije – i plasman na Fajnal for Evrolige u Parizu. Ali ništa, baš ništa, nije moglo nadmašiti taj momenat iz Zagreba.
„Cijela karijera mi se slila u taj šut“, govorio je Kecman kasnije. „Osvajao sam Evroligu, brojne trofeje, ali taj koš – to je ono po čemu me ljudi pamte. I pamtiće. To je koš koji se ne zaboravlja.“
I zbilja, i danas, 16 godina kasnije, ime Dušana Kecmana se s poštovanjem izgovara u košarkaškim krugovima. Snimak te trojke se i dalje redovno vrti na društvenim mrežama, a njegovi sinovi s ponosom govore: „Tata može da pogodi preko cijelog terena.“
Sudbina je, međutim, htjela da Partizan iste sezone doživi i veliku sportsku nepravdu – na Fajnal foru u Parizu, protiv Olimpijakosa, izgubili su meč u produžetku, nakon što je Miloš Teodosić promašio cijeli obruč, ali je Džoš Childress uhvatio loptu i donio Grcima produžetak. Kecman je to nazvao „uspostavljanjem kosmičkog balansa“.
„Da je lopta dotakla obruč, ništa od toga se ne bi desilo. Ovako mu je pala pravo u ruke…“, kaže Jovanović.
Ipak, ono što se desilo u Zagrebu ostaje – simbol jedne epohe, jednog kluba i jednog duha. Trojka koja nije bila samo sportski čin, već dokaz da se u životu, kao i na terenu, sve može promijeniti u djeliću sekunde. Za Partizan je to bio trenutak trijumfa, za Cibonu – rana koja i dalje pecka. A za sve ostale? Podsjetnik da se čuda dešavaju – kad ih najmanje očekujemo.
