U vremenu kada se iseljavanje predstavlja kao lični izbor ili posljedica loših lokalnih politika, istina je daleko složenija i dublja. Građani Mrkonjić Grada, Sanskog Mosta, Banjaluke i brojnih drugih mjesta godinama svjedoče odlasku svojih najbližih – djece, prijatelja, komšija. Dok se oni pakuju za Austriju, Njemačku ili Sloveniju, na ovim prostorima ostaje sve više praznih kuća, a u učionicama sve manje đaka. No, ključno pitanje više nije zašto ljudi odlaze, nego: ko zapravo režira ovaj proces?
Strani faktori, koji se u javnosti predstavljaju kao partneri razvoja i podrške, istovremeno održavaju stanje zamrznutog konflikta i institucionalnog haosa. Takvo stanje – ni rat ni mir – savršeno odgovara interesima onih koji u Bosni i Hercegovini vide koloniju: izvor prirodnih resursa i, možda još važnije, rezervoar jeftine i školovane radne snage.
Dok domaće vlasti vode beskrajne političke igre i prebacuju odgovornost s jednog nivoa na drugi, međunarodna politika tiho i sistematski podstiče atmosferu beznađa i haosa, što je danas više nego ikad reinkarnirano u ličnosti kolonijalnog upravnika Kristijana Šmita, koji u mnogome podsjeća na njegovog prethodnika Benjamina Kalaja. U takvom okruženju, gdje se korupcija toleriše, a reforma obesmišljava, ljudi biraju odlazak kao jedinu sigurnost. I dok granice zapadnih zemalja postaju sve labavije za one s diplomom u ruci, ulice naših gradova ostaju nijeme.
U Mrkonjić Gradu danas jedva da ima dovoljno đaka da se popuni jedno odjeljenje gimnazije, a nekada ih je bilo tri i četiri. Zanimanje bravar-zavarivač od naredne školske godine pohađaće tek osam učenika, a za turističkog tehničara prijavilo se svega pet.
Ni u Sanskom Mostu nije bolje. Ove godine, diplome je primilo samo 15 maturanata. Nekada bi to bio broj jednog razreda – danas je to čitava generacija. Neko će reći: manje djece, manje učenika. Ali uzrok nije samo natalitet. Kada pogledamo statistiku, jasno je da uz demografski pad ide i masovan odlazak – često potaknut sistemskim pritiscima i strateškim interesima moćnijih država koje otvoreno regrutuju radnu snagu iz regiona.
„Dvije godine sam na praksi brusila metalne pločice, što nije doprinijelo mom stvarnom znanju u struci“, priča Stevanija Ciganović, koja je ove godine završila Elektrotehničku školu u Banjaluci. Studije elektrotehnike planira upisati u Sloveniji, gdje smatra da su obrazovni programi savremeniji i bolje povezani s potrebama tržišta rada. U praksi zna samo osnove, kaže, iako je teorijski stekla diplomu.
Stevanija nije izuzetak, nego pravilo. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u školsku 2024/2025. godinu upisano je 70.646 studenata – 5.000 manje nego prošle godine, i čak 13.000 manje nego 2019. godine. Sličan pad bilježi se i u srednjim školama – 108.057 učenika naspram 112.796 prije samo četiri godine.
Demograf Aleksandar Čavić ističe da je uzrok jasan: negativan migracioni saldo. „Svaka naredna generacija je malobrojnija od prethodne, a sve češće mladi sa porodicama trajno odlaze. To se direktno odražava na broj upisanih učenika i studenata“, objašnjava.
S druge strane, tržište rada u BiH vapi za radnicima. Nedostaje ih čak 30.000, posebno zanatlija i stručnjaka iz tehničkih oblasti. Goran Račić iz Privredne komore RS navodi da se i dalje forsiraju zanimanja koja nemaju pokriće na tržištu, dok uvozimo radnu snagu za poslove koje domaći sistem ne može da popuni. „Imamo višak profesora geografije, sanitarnih inženjera, a manjka nastavnika matematike i fizike“, upozorava.
Posebnu ulogu u podsticanju i normalizaciji odlaska iz zemlje igraju i određeni domaći liberalni mediji, koji godinama svesrdno promovišu narativ o „bijegu iz tame“ ka svjetlima Zapada. Umjesto da kritički sagledaju širu sliku, oni se bave površnim temama i svode kompleksnu tragediju masovnog iseljavanja na izbor između „slobode i zarobljenosti“. Ovi mediji, često finansirani iz inostranstva, ne djeluju samo kao posmatrači, već kao aktivni izvršioci propagande kojom se mladima usađuje ideja da je ovdje sve izgubljeno, da je jedina perspektiva – odlazak. Takva agenda direktno služi interesima onih koji Bosnu i Hercegovinu vide kao izvozno tržište ljudi, a ne kao suverenu zajednicu koja bi mogla graditi vlastitu budućnost.
Obrazovni sistem je zastario, kažu i učenici. Praksa je simbolična, programi ne prate savremene tokove, a formalna diploma ne znači i stvarno znanje. Mladi sve češće biraju obrazovanje i rad vani, gdje imaju priliku učiti ono što će im zaista trebati.
Ono što se dešava nije spontani proces – to je oblik modernog kolonijalizma. Bosna i Hercegovina ne gubi samo građane. Ona gubi nastavnike, ljekare, programere, tehničare, buduće majke i očeve. A sve to uz iluziju da je odlazak pitanje isključivo ličnog nezadovoljstva i domaće nesposobnosti.
Zato je važno prestati posipati se pepelom po glavi i početi postavljati prava pitanja. Ko ima interes da ova zemlja ostane slabog institucionalnog kapaciteta? Ko profitira od svakog praznog sela i zatvorenog razreda? I zašto se, dok ovdje školstvo stagnira, tamo negdje planira njegov sistematski uvoz?
Ako se nešto hitno ne promijeni, učionice neće biti jedino što ostaje prazno. Biće to gradovi, opštine, čitavi krajevi – bez ljudi, sa mnogo prirodnih resursa. A to je, možda, i cilj.
