Izjava bivše pjevačice i voditeljke Vlatke Pokos, u kojoj tvrdi da su Hrvati u Bosni i Hercegovini „autohtoni narod“ koji se tek od XIX vijeka počeo deklarisati kao Hrvati, a ranije navodno samo kao Bosanci i Hercegovci, izazvala je pažnju i burne reakcije. Ipak, ovakvi stavovi pokazuju ozbiljno nepoznavanje istorije i osnovnih pojmova koji se koriste u nauci.
Naime, Srbi i Hrvati kao narodi počinju da se formiraju još u ranom srednjem vijeku, kada slovenska plemena naseljavaju Balkan i stvaraju prve državne tvorevine. Njihovo prisustvo na prostoru današnje Bosne i Hercegovine bilježi se već više od hiljadu godina. Sam pojam Bosne u istorijskim izvorima prvi put se javlja u X vijeku, i to u kontekstu kada se označava kao dio pokrštene Srbije, što jasno svjedoči o tadašnjim procesima.
S druge strane, nacija je pojam savremenog doba, koji se razvija tek od XVIII i XIX stoljeća, u uslovima prosvetiteljstva, jačanja modernih država i građanskih revolucija. Dakle, narod je istorijska i etnička kategorija, dok je nacija politički koncept modernog vremena označavajući proces formiranja građanske svijesti i identifikacije sa državom. Miješati ta dva pojma znači pogrešno tumačiti i prošlost i sadašnjost.
Zbog toga je krajnje neumjesno i zapravo odraz neznanja držati lekcije Hrvatima ili Srbima o njihovom identitetu i odnosu prema Bosni i Hercegovini. Ta dva naroda nemaju problem sa samom Bosnom i Hercegovinom, već isključivo sa bošnjačko-muslimanskim narativom koji im osporava autohtonost i državotvornost. Iza priče o „građanskoj državi“ često se krije model majorizacije Srba i Hrvata, s ciljem da Bosna i Hercegovina postane država Bošnjaka muslimana u kojoj bi oni određivali unutrašnje i spoljnopolitičke procese.
Kada se tome doda i uloga inostranog faktora – prije svega NATO-a, Njemačke i Velike Britanije – koji otvoreno podržavaju „bosanski projekat“ s namjerom da potisnu Srbe, a dijelom i Hrvate, jasno je da se radi o stvaranju pokorne kolonije. Takav model Zapad koristi kao primjer „pozitivnog odnosa“ prema (balkanskim) muslimanima, dok istovremeno na Bliskom Istoku vodi potpuno suprotnu, destruktivnu i kolonijalnu politiku prema muslimanskom svijetu.
Konačno, intenzitet s kojim je izjava Vlatke Pokos prenesena u bošnjačkim radikalnim medijima samo je potvrdio ono što radikalni bošnjački krugovi zaista misle o Srbima i Hrvatima. Radikalizacija odnosa u Bosni i Hercegovini nije rezultat politike Srba i Hrvata, već isključivo posljedica maksimalističkih zahtjeva iz Sarajeva i intervencija kolonijalne uprave, koja takve zahtjeve podržava i podstiče.
