Ni siva nebesa, ni klizavo tlo nisu spriječili na hiljade ljudi da se i ove godine okupe na Manjači i budu dio 60. „Kočićevog zbora“, manifestacije koja spaja tradiciju, narodnu kulturu i nesvakidašnju zabavu.
Pod šatorima, uz zvuke harmonike i pjesmu koja ne prestaje, gosti iz svih krajeva Republike Srpske, Srbije, Slovenije, pa čak i Njemačke, slave Kočićev duh. Mokre staze i blatnjavi puteljci samo su dodali šarm ovom narodnom saboru, koji iz godine u godinu okuplja sve više ljudi.
„Živim u Srbiji, ali svake godine dolazim ovdje. Ovdje su moji korijeni, ovdje je pjesma, ovdje je narod. Ovo je nešto što se ne propušta“, kaže kroz osmijeh jedna od posjetilaca, koja se, kao i mnogi, vraća Kočiću i Manjači iz dubokog osjećaja pripadnosti i ponosa.
Na licu mjesta mirišu jagnjetina i prasići s ražnja, redovi se stvaraju već od ranog prijepodneva. Na svakom koraku čuje se zdravica, zveckaju čaše, dok se uz domaću hranu i rakiju nazdravlja životu, zemlji i običajima. Cijene su prilagođene domaćem džepu – piće oko pet maraka, a porcije velikodušne i zasitne.
Kako dan odmiče, atmosfera dostiže vrhunac. Muzika se pojačava, pod šatorima se pleše kao da je ljeto u punom sjaju, a svi nestrpljivo čekaju centralni događaj – borbu bikova, koja je već odavno postala simbol zbora na Manjači.
Šezdeseti „Kočićev zbor“ još jednom potvrđuje da, kada su duh i narod na istoj strani, ni vrijeme ni udaljenost ne mogu pomutiti slavlje. Manjača živi, diše i prkosi – baš kao i njen Kočić.
