Piše: Njegoš Tomić
Američka vojna intervencija u Venecueli, kulminirana brzom i spektakularnom operacijom te hapšenjem predsjednika Nikolasa Madura, predstavlja mnogo više od regionalne krize ili obračuna sa jednom državom. Ona otvara daleko šire pitanje – da li se svijet zaista kreće ka multipolarnom poretku ili je američki primat, uprkos brojnim najavama njegovog sloma, i dalje čvršći nego što se želi priznati.
Godinama unazad svjedočimo narativu o „propasti američke hegemonije“ i rađanju multipolarnog svijeta u kojem bi Kina i Rusija predstavljale protivtežu Zapadu. Međutim, događaji u Venecueli ozbiljno dovode u pitanje takve teze. Ne zato što Venecuela sama po sebi ima presudan značaj, već zato što je riječ o prostoru koji se smatrao zonom ruskog i kineskog uticaja u zapadnoj hemisferi.
Nije riječ o Venecueli, već o geopolitičkom potiskivanju
Američka intervencija ne može se posmatrati izolovano. Ona je prije svega poruka – Kini i Rusiji – da Južna Amerika ostaje prostor na kojem Sjedinjene Američke Države ne prihvataju strateške izazivače. Uprkos ekonomskom prisustvu Pekinga i političko-vojnoj saradnji Moskve sa pojedinim državama regiona, pokazalo se da te veze ne predstavljaju stvarnu prepreku američkom vojnom i obavještajnom djelovanju.
Upravo tu dolazimo do ključne razlike: Rusija i Kina nisu spremne da idu do kraja. Njihov uticaj u velikoj mjeri ostaje ekonomski, diplomatski i deklarativan. Nasuprot tome, Sjedinjene Američke Države pokazuju spremnost na direktnu vojnu intervenciju kada procijene da su njihovi strateški interesi ugroženi.
Deklarativna podrška kao slaba valuta moći
Venecuela nije prvi primjer koji razotkriva ograničenja ruske i kineske podrške saveznicima u zemljama drugog i trećeg svijeta. Slični obrasci viđeni su ranije. U Siriji je, uprkos formalnoj podršci, režim Bašara el Asada prepušten dugotrajnim kompromisima i iscrpljivanju. U slučaju Nagorno-Karabaha, Jermenija – formalni saveznik Rusije – ostavljena je bez konkretne zaštite u ključnim momentima.
Ovi primjeri šalju jasnu poruku: politička i diplomatska podrška bez spremnosti na upotrebu sile ima ograničenu vrijednost u svijetu u kojem se ključne odluke i dalje donose na osnovu vojne moći.
Demonstracija američke moći
Brzina, preciznost i koordinacija američke operacije u Venecueli, kao i efikasno djelovanje obavještajnih službi, pokazuju da su SAD i dalje vojno i operativno bez premca. Hapšenje Madura, bez obzira na pravne i političke implikacije, predstavlja snažan simbol – poruku da Vašington i dalje može da djeluje jednostrano, brzo i odlučno, čak i u uslovima otvorenog protivljenja dijela međunarodne zajednice.
U tom smislu, priče o potpunom slomu američkog primata djeluju preuranjeno. Možda se struktura svjetske moći mijenja, ali ključni instrumenti sile i dalje su u rukama jedne države.
Posljedice koje nadilaze Latinsku Ameriku
Pitanje koje se sada nameće jeste: hoće li Rusija i Kina ostati na nivou saopštenja, protesta i pozivanja na međunarodno pravo, ili će pokušati da konkretnije zaštite svoje interese? Od odgovora na to pitanje zavisi mnogo više od sudbine Venecuele.
Ukoliko se njihova reakcija zadrži na deklarativnom nivou, to bi moglo imati ozbiljne reperkusije i na druge krizne tačke – od Ukrajine i položaja Volodimira Zelenskog, do Tajvana. Američka intervencija u Venecueli može se tumačiti i kao test: provjera koliko su daleko Moskva i Peking zaista spremni da idu.
Svijet na ivici novog haosa
Ukoliko se, s druge strane, pokaže da Rusija i Kina ne blefiraju i da su spremne da konkretnije štite svoje nacionalne i ekonomske interese, tada se otvara daleko mračniji scenario. Novi frontovi, nova žarišta i dalja destabilizacija međunarodnih odnosa postaju realna mogućnost.
U tom slučaju, umjesto stabilnog multipolarnog svijeta, čovječanstvo bi se moglo suočiti sa fragmentisanim globalnim poretkom, u kojem se sile sudaraju bez jasnih pravila i ograničenja. Takav svijet teško da može ponuditi svijetlu budućnost – prije bi se moglo reći da sve dublje tone u haos.
Američka intervencija u Venecueli, stoga, nije kraj jedne priče, već početak nove faze globalne neizvjesnosti. Pitanje nije da li se svijet mijenja, već koliko će ta promjena biti nasilna i koliko će koštati sve one koji se nađu između velikih sila.
