Ljeto nas svake godine podsjeti da, bez obzira gdje se nalazili – skupoća ne bira obalu. Dok se građani žale na cijene na Jadranu, malo ko se zapita koliko zapravo košta običan ručak u Banjaluci. I koliko smo, i bez mora i palmi, duboko zagazili u zonu luksuza – čak i kad je tanjir u pitanju.
Na hrvatskoj obali, u Baškoj Vodi, čaj na plaži uz borove i pogled na pučinu košta oko 1,8 evra – dakle 3,5 konvertibilne marke. Kafa s mlijekom 5 maraka. Za tanjir špageta karbonara treba izdvojiti 11 evra, a bolonjeze je evro skuplji. Paradajz čorba 5,5 evra, grčka salata 9,5. Miješano meso u obližnjim Brelima košta 16 evra, a mesna plata za dvoje čak 67 KM.
Ipak, to je obala. Turisti to računaju u “cijenu iskustva”. Problem nastaje kad shvatite da i bez mora – platite gotovo isto.
Banjaluka, nekada poznata po “dobrom zalogaju za male pare”, danas je ozbiljan konkurent jadranskim cijenama. Grčka salata u jednom od centralnih restorana – 12 KM. Sezonska 8,5. Pasta karbonara – 16 maraka. Ako želite piletinu s gljivama ili gorgonzolom – 25 KM. Pileće krpice s pomfritom? 23 marke. Pica ide od 15 pa naviše, a ćevapi dosežu i do 17 KM. Karađorđeva šnicla se, u nekim lokalima, cijeni 30 maraka, dok miješano meso za dvoje dostiže i 40 KM.
Prosječna plata u Hrvatskoj iznosi 1.448 evra. Kod nas – oko 1.500 maraka. Razlika u životnom standardu je očigledna, ali razlika u cijenama – gotovo da ne postoji.
– Bio sam prošle sedmice u Baškoj Vodi. Cijene su više nego ranijih godina i jeste skuplje nego kod nas, ali tamo sam bio na odmoru i spreman da platim više. Kod kuće, ručak možda jeste nešto jeftiniji, ali sjedite u zagušljivom lokalu, s pogledom na parking i kontejner – kaže Milan S. iz Banjaluke.
Na kraju, istina je jednostavna: skupoća nije stvar geografske širine. Nije stvar mora. Stvar je vremena u kojem živimo. Pa zato, sljedeći put kad čujete da je “na moru papreno”, zapitajte se – kad ste zadnji put jeli u gradu i izašli s osmijehom, a ne s praznim novčanikom.
