U vremenu kada bi suočavanje s prošlošću trebalo da bude temelj pomirenja, savremena politička praksa na Balkanu sve češće pokazuje da se tragična sjećanja koriste kao sredstvo za dnevno-političke obračune, ideološke manipulacije i ličnu promociju. Genocid, kao najteži mogući zločin protiv čovječnosti, sve više gubi univerzalnu ljudsku dimenziju, a postaje oruđe podjela, ucjena i propagande – i to ne samo među državama, već i unutar društava.
Primjeri su brojni, ali možda najjasniji pokazatelj ovih trendova jeste konstantna politizacija srebreničke tragedije, s jedne strane, i gotovo potpuno ignorisanje genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata, s druge. Stalno pozivanje na “priznavanje genocida” od strane jedne strane, bez uzajamnog prepoznavanja stradanja druge, ne vodi pomirenju, već produbljivanju jaza i sve dubljoj podjeli među narodima.
Suludo je očekivati od jednog naroda da se „suoči sa sopstvenom mračnom prošlošću“, dok se samo nekoliko dana ranije u Zagrebu održava koncert Marka Perkovića Tompsona – muzičara poznatog po veličanju fašizma, ustaške ideologije i ratnih zločina. Ne smije se zanemariti činjenica da je tom koncertu, prema procjenama, prisustvovalo više od pola miliona ljudi, uključujući i niz visokih političkih figura. Među njima se istakao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je nekoliko dana kasnije došao u Srebrenicu da se – navodno – pokloni žrtvama. Posebno je cinično što je Tompsonov koncert u velikom dijelu regionalnih medija slavljen kao “spektakl”, dok već danas isti ti mediji i politički krugovi drže lekcije Srbima o potrebi suočavanja s prošlošću. Kako očekivati iskreno pomirenje kada se s jedne strane toleriše i glorifikuje nasljeđe fašizma i nacizma, a s druge strane zahtijeva moralna pokornost?
Ono što dodatno produbljuje osjećaj licemjerja jeste i ponašanje Evropske unije, koja očigledno nema jedinstven stav kada je riječ o fašističkom i nacističkom nasljeđu u savremenoj Evropi. Dok je koncert Marka Perkovića Tompsona – najmasovniji javni skup s neofašističkom ikonografijom u Evropi još od kraja Drugog svjetskog rata – prošao gotovo neopaženo u zvaničnim institucijama EU, samo su rijetki njemački mediji reagovali i ukazali na skandaloznost događaja. Ni jedna evropska institucija, niti jedan visoki zvaničnik, nije se oglasio. Nije bilo saopštenja, osuda, zabrinutosti – samo tišina. Međutim, kada je riječ o Srebrenici, evropske institucije se utrkuju u izlivima žaljenja, tuge i patetike kakva nije zabilježena u istoriji. Takav neujednačen i selektivan odnos prema žrtvama i prošlosti ne doprinosi ni istini, ni pravdi, ni pomirenju.
U paralelnom digitalnom prostoru, dodatno gorivo na vatru doliva neprekidno stvaranje novih stranica, profila i grupa na društvenim mrežama, koje niču kao otrovne pečurke – parazitski i agresivno – šireći mržnju bez presedana. Ti prostori služe kao legla radikalizacije, gdje se žrtve instrumentalizuju, a neistomišljenici dehumanizuju. Takvi sadržaji najčešće ne dolaze od običnih građana, već su rezultat organizovane propagande, često povezane s političkim, vjerskim i ideološkim interesima.
Društva koja istinu dijele selektivno, stvaraju plodno tlo za ekstremizam. Na tim pukotinama se hrane radikalne grupe, kako na jednoj, tako i na drugoj strani. Nije tajna da određene nevladine organizacije, koje bi trebalo da budu čuvari istine i mostovi pomirenja, često djeluju kao produžena ruka političkih centara moći, istovremeno ostvarujući finansijsku i simboličku korist iz uloge samozvanih tumača moralne superiornosti.
Još opasniji je način na koji ekstremističke organizacije, pod plaštom žrtvoslovlja, regrutuju mentalno nestabilne, emocionalno ranjive i labilne pojedince. Genocid kao pojam se time potpuno desakralizuje, a autentična ljudska tragedija svodi na propagandnu alatku.
Danas svjedočimo jezivoj relativizaciji istorije, gdje se masovni zločini ne priznaju ako nisu politički korisni. Takav odnos prema prošlosti ne vodi ka suočavanju, već ka radikalizaciji i pripremi terena za nova stradanja. Balkanska istorija, ako se ne pročita pošteno i u cjelosti, prijeti da se ponovi – ne zato što su narodi osuđeni na sukob, već zato što političke i ideološke elite uporno sabotiraju svaki pokušaj istinskog dijaloga.
Vrijeme je da žrtve svih strana postanu sveta kategorija izvan političkog tržišta, a genocid prestane biti retorička toljaga. Bez toga, Balkan će ostati taoc prošlosti i predvorje nekog budućeg krvoprolića.
