DAVOS – Govor kanadskog premijera Mark Carney održan na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu izazvao je snažne reakcije u međunarodnoj javnosti, a prema ocjeni geopolitičkog komentatora Arnaud Bertrand, mogao bi se pokazati jednim od najvažnijih govora nekog svjetskog lidera u posljednje tri decenije.
Bertrand smatra da je Carney u svom obraćanju srušio dugogodišnju iluziju američke hegemonije i faktički objavio kraj onoga što se sve češće naziva „Drugim hladnim ratom“. Posebnu pažnju izazvala je Carneyjeva upotreba poznate analogije češkog disidenta Václav Havel o „trgovcu voćem“, kojom se opisuje kako sistemi opstaju ne samo silom, već i prihvatanjem kolektivne laži.
U toj analogiji, trgovac svakodnevno ističe slogan u koji ne vjeruje, ali ga drži kako bi izbjegao probleme i pokazao lojalnost sistemu. Prema Bertrandovoj interpretaciji, Carney je poručio da je došlo vrijeme da države i kompanije „skinuu znak“, odnosno da prestanu da se ponašaju kao da američka hegemonija i poredak zasnovan na pravilima i dalje funkcionišu na način na koji se zvanično predstavljaju.
Bertrand ističe da je posebno značajno to što ovakvu poruku šalje lider jedne od najbližih saveznica Sjedinjenih Američkih Država, članice G7, NATO-a i obavještajnog saveza „Pet očiju“. Time je, kako navodi, na globalnoj sceni prvi put otvoreno i zvanično povučena paralela između nekadašnjeg sovjetskog sistema i savremenog zapadnog poretka.
Prema toj ocjeni, Carneyjev govor predstavlja priznanje da je Zapad izgubio novi Hladni rat u onoj mjeri u kojoj je on uopšte postojao, jer je privatno znanje o slabostima sistema postalo opšte znanje. Kada se, kako navodi Bertrand, takva „fikcija“ javno prizna, sam poredak počinje da se raspada.
Govoreći o globalnim odnosima, Carney, prema tumačenju Bertranda, ne zagovara prelazak Kanade u blok predvođen Kinom, već upozorava na opasnosti s kojima se suočavaju srednje sile u svijetu velikih rivalstava. Njegov poziv usmjeren je ka jačanju suvereniteta, stvaranju saveza srednjih država i napuštanju ideološkog mesijanizma, bez nametanja političkih modela i uslovljavanja.
Bertrand dodaje da su Carneyjevi stavovi u pojedinim segmentima iznenađujuće slični viziji međunarodnih odnosa koju zagovara kinesko rukovodstvo, zasnovanoj na suverenoj jednakosti država, odsustvu hegemonije i jačanju multilateralnih institucija. Ipak, on zaključuje da to ne znači da je Kina „pobijedila“ u klasičnom smislu, već da je prevladao argument protiv hegemonije kao temelja svjetskog poretka.
Prema toj ocjeni, Carneyjev govor u Davosu označava simboličnu prekretnicu i jasan signal da se stari globalni poredak ne vraća, čime je, barem politički i idejno, završeno jedno važno poglavlje savremene međunarodne istorije.
