Reportaža Stanislava Jakice
U doba kada se mnogi vršnjaci odmaraju uz televizor i toplu sobu, Simo Todorović, nekadašnji lugar, svakodnevno korača šumskim stazama svog sela, jašući na konju i obavljajući najteže seoske poslove s lakoćom koja zapanjuje.
U 82. godini života, ovaj vremešni, ali vitalni čovjek, i dalje živi punim plućima, duboko vezan za prirodu i zemlju koju nikada nije želio napustiti.
Simo iza sebe ima više od četiri decenije mukotrpnog rada u šumarstvu. Karijeru je započeo kao sjekač, a dugim godinama i predanim radom uspinjao se sve do mjesta poslovođe. Obišao je gotovo sve odjele glamočke i mrkonjićke šumarije, gdje je i zaslužio penziju.
Danas živi u tišini Ubovića Brda, slikovitog sela udaljenog tridesetak kilometara od Mrkonjić Grada. Daleko od gradske buke i žurbe, Simo kaže da se ovdje osjeća najživlje i najslobodnije.
– Ne bih ovo mjesto mjenjao ni za kakav grad. Tamo se čovjek osjeća izgubljeno, a ovdje imam svoj mir, svoj ritam, prirodu, konja i životinje – kaže Simo, dok s ponosom pokazuje svog vjernog konja Dorata, s kojim svakodnevno vuče drva, ore i obrađuje zemlju.
Uz konja, Simo brine i o nekoliko koza i kokoši, koje mu, kako sam priznaje, prave društvo i daju smisao svakodnevici.
Njegova snaga, volja i skromnost postali su simbol čestitog života u planinskim krajevima. Mještani ga cijene kao tiho blago sela, a mlađi rado slušaju njegove priče o šumi, radu i vremenu kada se živjelo sporije, ali dostojanstvenije.
– Rad me održao. Kad se čovjek preda, tada krene propadati. Ja radim i dišem punim plućima. Tako sam naučio, i tako ću, dokle god mogu – kaže Simo, sa osmijehom koji skriva godine.
U vremenu ubrzanih promjena i sveprisutne tehnologije, priča o Siminom životu podsjeća da jednostavnost, priroda i rad još uvijek imaju neprolaznu vrijednost.
Cijelu reportažu pogledajte na kanalu Stanislava Jakice.
