Umjesto da smiruju tenzije i grade mostove među narodima, pojedini politički lideri u Bosni i Hercegovini i dalje posežu za ratnim retorikama koje duboko uznemiravaju javnost. Izjava Željka Komšića da se „mir može žrtvovati za domovinu“, izrečena tokom manifestacije na Vlašiću, izazvala je burne reakcije, ali još važnije – otvorila pitanje političke odgovornosti i moralne zrelosti nosilaca najviših funkcija u državi.
Kada neko ko je na čelu BiH javno relativizuje mir i slobodu u korist dnevnopolitičkog “palamuđenja”, dužnost je javnosti da se zapita: da li takve poruke zaslužuju političku platformu? Pozivati na spremnost da se mir – najskuplja vrijednost u postratnom društvu – podredi apstraktnom pojmu „domovine“, znači prizivati sukobe, stradanja i poništavati sve ono što su generacije poslije rata pokušavale izgraditi, koliko god skromno i krhko to bilo. Niko ko ovakvim riječima raspiruje strah i podjele ne može sebe nazivati ni žrtvom, ni pravednikom – jer on u istom dahu prijeti novim žrtvama.
Ako neko želi rat, mora znati da je unaprijed potpisao smrtnu presudu svojoj i tuđoj djeci, majkama, očevima. Nema tog ideala, zastave ni retoričkog patriotizma koji može opravdati žrtvu nedužnog čovjeka. Svako ko javno relativizuje mir snosi moralnu, političku i istorijsku odgovornost za ono što bi moglo uslijediti. Bosna i Hercegovina, umorna od ratova, političkih kriza i dnevnih manipulacija, zaslužuje lidere koji grade, ne one koji ruše. Oni koji žele da se za domovinu gine, umjesto da se za nju pošteno radi i gradi, ne pripadaju budućnosti – pripadaju mračnim poglavljima naše zajedničke prošlosti koja ne smijemo ponovo otvarati.
