Plasman fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo predstavlja jedan od najvećih sportskih uspjeha u novijoj istoriji zemlje. Pobjeda nad Italijom i način na koji su „zmajevi“ došli do Mundijala zaslužuju nesporno poštovanje i priznanje, kako zbog kvaliteta igre, tako i zbog karaktera koji je tim pokazao.
Međutim, uprkos sportskom uspjehu koji bi po prirodi stvari trebalo da ujedini društvo, reakcije u Bosni i Hercegovini ponovo su pokazale duboke unutrašnje podjele, posebno kada je riječ o odnosu srpskog i hrvatskog naroda prema reprezentaciji.
Važno je naglasiti da problem za mnoge ne leži u samoj ekipi na terenu. Fudbaleri reprezentacije BiH, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, u velikoj mjeri doživljavaju se kao profesionalci koji predstavljaju državu i koji svojim radom zaslužuju podršku. Međutim, percepcija reprezentacije kao „zajedničke“ nailazi na prepreke kada se fokus prebaci sa terena na tribine.
Upravo na stadionima i u navijačkom ambijentu dolazi do izražaja simbolike koja kod dijela građana izaziva osjećaj isključenosti i provokacije. Isticanje jednonacionalnih obilježja za jedne predstavlja istorijski identitet i kontinuitet, dok za druge nosi potpuno drugačiju konotaciju i budi nelagodu.
Takva simbolika, bez obzira na namjeru, u složenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko često ne djeluje integrativno, već produbljuje jaz između naroda. Zbog toga dio Srba i Hrvata ne uspijeva da se poistovjeti sa reprezentacijom, ne zbog rezultata ili sastava tima, već zbog ambijenta koji je prati.
S druge strane, postoji i očekivanje da reprezentacija bude prihvaćena kao zajednički simbol države, što dodatno komplikuje situaciju. Kada se paralelno sa tim šalju poruke koje dio građana doživljava kao isključive, dolazi do očiglednog nesklada između ideje i realnosti.
Analitičari često ističu da je riječ o širem društvenom problemu, u kojem sport reflektuje političke i identitetske podjele koje već postoje. Reprezentacija tako postaje više od sportskog kolektiva, ona postaje prostor simboličke borbe za identitet i pripadnost.
U takvim okolnostima, postavlja se pitanje da li je moguće izgraditi istinski zajednički odnos prema reprezentaciji bez promjene šireg društvenog ambijenta. Jer, dok god tribine šalju poruke koje nisu jednako prihvatljive za sve, teško je očekivati da će svi građani imati isti emotivni odnos prema državnom timu.
Ipak, ono što ostaje nesporno jeste da igrači na terenu svojim zalaganjem i rezultatima prevazilaze podjele i predstavljaju najbolji dio onoga što Bosna i Hercegovina može biti. Upravo zbog toga, mnogi građani, bez obzira na lične ili političke stavove, pronalaze način da podrže ekipu, čak i ako se ne poistovjećuju sa ambijentom koji je okružuje.
Na kraju, pobjeda nad Italijom pokazala je da Bosna i Hercegovina ima tim sposoban za velike stvari. Ostaje otvoreno pitanje može li društvo pronaći način da taj uspjeh doživi kao zajednički, ne samo na terenu, već i izvan njega.
