Današnji koncert Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu, na kojem se očekuje prisustvo nevjerovatnih pola miliona ljudi, nije više pitanje muzičkog ukusa, patriotizma ili kulturne pripadnosti. Ovo nije samo scenski nastup jednog izvođača. Ovo je, nažalost, slika društva. Odlika kolektivnog morala. Odraz državnog identiteta.
Jer, kada masa od 500.000 ljudi, predvođena simbolima i pjesmama čije poruke prizivaju duhove mračnih poglavlja prošlosti, zdušno pjeva, maše zastavama i slavi ideologije koje su u osnovi negacija ljudskog dostojanstva – to više nije koncert. To je deklaracija. To je javni iskaz jedne duboko uznemirujuće nacionalne svijesti.
U tišini međunarodne zajednice, u izostanku čak i simboličnih osuda, u ledenoj šutnji evropskih institucija koje se zaklinju u ljudska prava, jednakost i sjećanje na žrtve fašizma, ovaj događaj postaje indikator potpunog moralnog posrnuća. Ne samo jednog pjevača, već cijelog društva koje ga slavi. Jer kad se ideologija ekstremizma obuče u dresove navijača, omota u zastave, i isprati vatrometom – to više nije kraj, to je početak zaborava.
Ako pola miliona ljudi ne vidi ništa sporno u slavljenju simbola pod kojima su ubijani nevini, onda je vrijeme da se zapitamo – da li je ljudska savjest zauvijek poražena? Da li se žrtve broje samo ako su politički korisne, a njihovo dostojanstvo brani samo kad to odgovara?
Ovaj koncert je lakmus papir. Ne samo za Hrvatsku, već za cijeli region. Jer ako se jednom pjevaču oprosti poricanje zločina, veličanje dželata i podsticanje mržnje, onda ne govorimo više o pojedincu – govorimo o državnom stavu.
U društvu u kojem masovni zločini postaju inspiracija za refren, u kojem istorijski revizionizam postaje nacionalni narativ, i gdje su povampirene ideologije razlog za slavlje, više se ne možemo pitati „kako smo došli ovdje“. Pravo pitanje je: kako ćemo se ikada iz toga izvući?
