Tekst: Njegoš Tomić
Foto: Privatna arhiva
Od odrastanja u Mrkonjić Gradu i odlaska u Beč, preko porodice, prava, sigurnog posla koji je odlučila da napusti i ulaska u preduzetništvo, do jednog od najtežih životnih iskušenja – priča Slavice Zekanović Stojičić mnogo je šira od priče o bolesti.
Karcinom dojke u njen život ušao je u trenutku kada su svakodnevicu ispunjavali porodica, djeca, posao i brojne obaveze. Uslijedili su operacija, hemoterapije, zračenje, strah i trenuci u kojima, kako sama kaže, više nema velikih riječi o snazi i hrabrosti. Ali tu su bili i porodica, sestre, prijatelji, vjera, humor i potreba da se, čak i kada je najteže, sačuva dostojanstvo.
Iz svega što je proživjela nije izašla samo sa drugačijim pogledom na sopstveni život. Počela je mnogo jasnije da vidi i položaj ljudi koji kroz tešku bolest prolaze bez dovoljne podrške. Upravo iz te potrebe pokrenula je inicijativu za osnivanje udruženja „Biser“, čiji cilj treba da bude podrška oboljelima i njihovim porodicama, prevencija, psihološka pomoć i, prije svega, osjećaj da čovjek u najtežim trenucima nije sam.
Sa Slavicom Zekanović Stojičić razgovarali smo o životu prije bolesti, poslu, porodici, strahu, pobjedi, ali i o onome što dolazi poslije – kada lično iskustvo dobije novi smisao kroz pomoć drugima.
Kada se vratite na početak, na djetinjstvo i odrastanje u Mrkonjić Gradu, šta je iz tog vremena ostalo najdublje u Vama?
Odrastanje u Mrkonjić Gradu pamtim kao jedan lijep period života. Prije rata bilo je drugačije, bilo nas je mnogo i to je bilo jedno potpuno drugačije vrijeme.
Ovdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju, a sa 18 godina otišla sam u Beč. Plan je bio da tamo studiram pravo. Za mladog čovjeka to zvuči idealno – odeš od kuće, imaš slobodu, roditelji te podržavaju i čini ti se da je čitav svijet pred tobom.
Ipak, Beč mi na prvu nije baš „sjeo“. Prije toga sam imala priliku da budem i u Kanadi, pa sam možda imala sa čim da poredim. A tu su bile i sve one stvari koje nosi mladost – ljudi koje ostavljaš, prijateljstva, ljubavi, Mrkonjić…
U Beču sam ostala nešto manje od dvije godine. Tokom jednog vikenda kada sam došla kući upoznala sam svog sadašnjeg supruga Danijela. Zaljubila sam se i život je, jednostavno, krenuo drugim putem.
Ubrzo dolaze brak, djeca i ponovni pokušaj da završite ono što ste započeli. Koliko Vas je taj period promijenio?
Udala sam se 2005. godine, a već naredne godine rodila prvog sina. I pored malog djeteta i svih obaveza, nisam željela da odustanem od obrazovanja.
Upisala sam Pravni fakultet i uspjela da ga završim 2009. godine. Već 2010. zaposlila sam se u vrtiću kao sekretar.
To je, kada pogledate sa strane, bio vrlo dobar i siguran životni put. Imaš završen fakultet, državni posao, redovnu platu, porodicu. Mnogi bi rekli: „Šta ti više treba?“
Ali ja nikada nisam dobro funkcionisala u kalupu. Kada me staviš u okvir u kojem je svaki dan isti, od sedam do tri, sa istim procesom rada, ja počnem da osjećam da mi nešto nedostaje. Djeca u vrtiću su, naravno, davala posebnu ljepotu tom poslu, ali sam negdje u sebi znala da to nije mjesto na kojem ću ostati čitav život.
I onda ostavljate upravo tu sigurnost i prelazite u porodičnu firmu koja u tom trenutku nije stajala najbolje. Odakle hrabrost za takav potez?
Danijel i ja smo se poslom počeli ozbiljnije baviti oko 2012. godine, a od 2014. smo nastavili sami. Kako je posao rastao, bilo je jasno da mu je potreban neko ko će preuzeti kancelarijski dio.
Uvijek sam se vodila time da niko neće raditi za tebe onako kako ćeš raditi sam za sebe.
Zato sam 2017. godine odlučila da ostavim vrtić i pređem u „Mavas“. Ironija je što je firma u tom trenutku bila u priličnom minusu.
Ali ja sam rekla: ili ćemo uspjeti sto odsto ili ćemo propasti sto odsto.
Nisam željela nešto između.
Najviše sam radila javne nabavke i kancelarijski dio posla. Kasnije je došla pomoć u kancelariji, pa sam se više mogla posvetiti djeci i svim onim obavezama koje roditeljstvo nosi – treninzima, putovanjima i svakodnevnom životu.
A onda je došla korona koja je sa sobom donijela ideju o otvaranju svadbenog salona „Kedar“.
I tako nastaje „Kedar“, koji bez sumnje nosi Vaš lični pečat. Djeluje kao da ste se upravo u njemu najviše pronašli?
Mislim da jesam.
Prvobitno smo imali potpuno drugačije planove za taj prostor. Danijel je planirao ozbiljan pogon za reciklažu, urađena je projektna dokumentacija, razmišljalo se o mašinama, a onda je došla korona i sve zaustavila.
Ja sam to negdje doživjela kao znak i rekla: hajde sada da napravimo nešto što ja volim.
Tako je nastao svadbeni salon, koji smo otvorili 2021. godine.
Željela sam da bude drugačiji. Da bude elegantan i topao, da nema osjećaj klasične sale i da se čovjek u njemu osjeća prijatno. I mislim da se u svakom njegovom ćošku vidim ja.
Kada radimo svadbu, želim da mladenci uživaju. Oni prvi put organizuju takav dan i ne mogu znati sve. Zato si ti tu da ih vodiš, pomogneš im, koordinišeš dekoratera, muziku, fotografa i sve ostalo što treba.
Ja sam veliki perfekcionista. Kod mene svaka čaša, svaka viljuška i svaki detalj moraju biti na svom mjestu. To je dobro za posao, ali sam vremenom shvatila da ta potreba da sve držiš pod kontrolom zna i da iscrpi čovjeka.
A onda usred takvog života dolazi nešto za šta se čovjek nikada ne može pripremiti. Kako je počela Vaša priča sa bolešću?
Početkom aprila 2024. godine osjetila sam neobičan bol u dojci. Nisam ništa napipala i nisam imala neki jasan znak da se dešava nešto ozbiljno. Samo sam osjećala da nešto nije kako treba.
Pozvala sam kumu, koja je ginekolog, i pitala gdje mogu da pregledam dojke, jer do tada nikada nisam bila na takvom pregledu.
Otišla sam na pregled, ultrazvuk je bio uredan i rečeno mi je da dođem ponovo za šest mjeseci.
Šest mjeseci kasnije dobila sam poruku iz klinike da je vrijeme za kontrolu. Odmah sam zakazala termin. Pošto sam se i dalje žalila na bol, doktorka me je poslala na magnetnu rezonancu.
Nakon toga je došla biopsija.
I onda saznaš da imaš tumorske ćelije.
Tumor je bio duboko, zbog čega se na prvom pregledu nije vidio. Sreća u svemu tome bila je što je otkriven na vrijeme.
Do tada čitav život planiraš. Imaš posao, djecu, sutrašnje obaveze, gdje ćeš za vikend, šta treba završiti. A onda dobiješ nalaz i odjednom postoji samo jedno pitanje.
Šta sada?
Vjerovatno je još teže kada, pored sopstvenog straha, morate razmišljati i kako sve to saopštiti djeci?
To mi je bilo možda i najteže.
Stariji sin je u tom trenutku bio van kuće i igrao fudbal. Pokušavala sam da mu sve predstavim što mirnije. Rekla sam mu da postoji nešto što mama treba da izvadi i da će sve biti u redu. I mlađeg sam pokušavala da zaštitim koliko mogu.
U početku je plan bio operacija i zračenje i ja sam se držala toga.
Međutim, nakon operacije urađeno je dodatno testiranje i stigao je nalaz zbog kojeg sam morala na hemoterapiju.
Tada više ništa nije moglo da se sakrije.
Sjeli smo zajedno i rekla sam im da mama ipak mora na hemoterapije.
Mlađi sin me gleda i pita: „Mama, hoćeš li sada biti ćelava?“
Kažem: „Hoću, ali biću lijepa kao ti. Ličimo.“
A onda me zagrli i pita: „Mama, hoćeš li umrijeti?“
Šta da kažeš djetetu?
Naravno da ti u tom trenutku kroz glavu prođe isto pitanje. Ali rekla sam mu da neću, da će mama to pobijediti i da ćemo proći kroz sve zajedno.
I plakali smo.
Mislim da je to važno reći. Ne moraš uvijek biti jak. Imaš pravo da plačeš. Imaš pravo da se raspadneš.
Vi o hemoterapiji govorite bez uljepšavanja. Šta Vas je u trenucima kada više niste mogli vraćalo životu?
Hemoterapija je za mene bila nešto nenormalno teško.
Postoje trenuci kada više ne postoji ono: „Moram zbog djece, moram biti jaka.“ Fizički ti je toliko loše da samo želiš da prestane.
Nakon treće „crvene“ hemoterapije rekla sam da više ne mogu. Bila sam uvjerena da neću izdržati. A onda mi sin kaže: „Mama, ostala ti je još samo jedna.“
I primila sam i četvrtu.
Kada sam je završila, mislila sam da je gotovo. A onda sam saznala da treba da primim još 12 terapija taksolom. Nakon prve sam imala jaku reakciju i nisam mogla nastaviti.
Ali u svemu tome imala sam ogromnu podršku.
Muža, djece, sestara, roditelja, prijatelja. Taj mali krug mojih ljudi bukvalno me izvlačio sa dna.
I humor mi je mnogo značio. Kafa sa sestrama. Da se sredim kada mogu, stavim puder, maskaru, minđuše i izađem među ljude. Ne zato što se pravim da nisam bolesna, nego zato što ne želim da bolest postane sve što jesam.
Mnogo mi je značila i vjera. Bilo je dana kada sam odlazila u crkvu samo da sjednem, plačem i molim se onako kako ja znam.
Jedna doktorka mi je rekla: „Sad će te Mrkonjić sahraniti, a ti lijepo vaskrsni.“
I ja sam, na neki svoj način, zaista vaskrsla.
Poslije takvog iskustva, može li čovjek uopšte da se vrati na onaj stari život?
Mislim da se ne vratiš isti.
Možeš ponovo raditi, putovati, izlaziti, smijati se i živjeti normalno, ali nešto u tebi više nije isto.
Mnogo jasnije vidiš šta je važno, a šta nije.
I shvatiš koliko je psihički dio bolesti zapostavljen. Mi pričamo o operaciji, hemoterapiji, zračenju i nalazima, ali ko sa čovjekom razgovara kada mu kažu da ima rak?
Kasnije sam saznala da sam preskočila jednu od najvažnijih karika – psihologa.
Kada sam konačno otišla na razgovor, nakon samo nekoliko susreta osjetila sam kao da mi je neko stvari u glavi ponovo složio.
I tada sam još više shvatila da ne oboli samo jedan čovjek. Oboli čitava porodica.
Zamislite partnera koji gleda osobu koju voli kako pati, a ne može joj pomoći. Dijete koje se pita hoće li mu majka umrijeti. Roditelje, sestru, brata…
I njima je potrebna pomoć.
Zato mi smeta kada se ljudima kaže: „Samo budi pozitivan.“
Ne moraš.
Ponekad se moraš raspasti da bi se ponovo sastavio.
Često ste tokom liječenja razmišljali o ljudima koji nemaju podršku kakvu ste Vi imali. Je li tu počela ideja da svoje iskustvo pretvorite u nešto više?
Jeste.
Stalno sam razmišljala o nekoj ženici iz Gerzova, uslovno rečeno. O nekome ko mora da sjedne u autobus, ode na hemoterapiju u Banjaluku i vrati se kući, a možda nema nikoga da je sačeka.
Ja sam imala ogromnu privilegiju. Imala sam muža, djecu, sestre, roditelje, prijatelje. Kumu doktorku. Ako mi treba uputnica ili neko da mi nešto donese, postojao je čovjek kojeg mogu nazvati.
A šta radi neko ko nema nikoga?
Mislim da mi kao sistem često zaboravimo koliko su to ranjivi ljudi. Nekada nije potrebno ništa spektakularno. Pozovi čovjeka. Pitaj ga kako je. Treba li mu lijek? Treba li mu prevoz? Treba li samo neko da sjedne sa njim?
Tada mi je postalo jasno da nije dovoljno stalno govoriti: „Kod nas toga nema.“
Ako nema – hajde da ga napravimo.
Upravo iz toga nastala je inicijativa za osnivanje udruženja „Biser“. Šta želite da „Biser“ bude?
Želim da „Biser“ bude mjesto na koje će čovjek moći da pokuca kada mu se život odjednom okrene naopako.
Iako je žena simbol naše priče i moje lično iskustvo je vezano za karcinom dojke, ovo ne smije biti priča samo o ženama. Bolest ne bira. Oboljevaju i žene i muškarci, a sa njima prolaze kroz bolest i njihove porodice.
Zato želim da „Biser“ pruža podršku ljudima kojima je ona potrebna.
Da postoji neko ko će razgovarati sa čovjekom kada dobije dijagnozu. Da imamo psihološku podršku. Da ljudi koji su prošli kroz liječenje mogu svoje iskustvo podijeliti sa onima koji tek počinju taj put. Da jedni drugima možemo odnijeti terapiju, pomoći oko prevoza ili jednostavno biti tu.
Želim da radimo na prevenciji, da organizujemo preglede i predavanja, da idemo među mlade i razgovaramo o zdravlju. Da podsjećamo ljude da se pregledaju na vrijeme.
Ali želim i nešto više od toga.
Ne želim udruženje koje će se svesti na nekoliko datuma u kalendaru i formalne aktivnosti. Želim da se ljudi druže, putuju, smiju, da žena koja prolazi kroz terapiju i dalje osjeća da je žena, da čovjek koji je obolio ne postane samo broj i dijagnoza.
Bolest čovjeku mnogo toga oduzme. Ne smijemo joj dozvoliti da mu oduzme i dostojanstvo.
Kada pogledam sve što mi se dogodilo, možda je upravo u tome smisao. Ne mogu promijeniti ono što sam prošla, ali mogu da uradim nešto sa tim iskustvom.
Ako zbog njega sutra nekome bude lakše, ako neko ne bude sam, ako neka žena ili muškarac dobiju pomoć u trenutku kada misle da više ne mogu – onda je iz nečega veoma teškog nastalo nešto dobro.
I možda je to moj „Biser“.
