Dok se međunarodna javnost bavi formalnostima i diplomatskim floskulama, pred očima svijeta odvija se tiha tragedija – sistematsko protjerivanje, ubijanje i zatiranje hrišćanskog stanovništva s Bliskog istoka i Balkana. Ono što se dešava u Siriji, ali i u Nagorno-Karabahu, na samoproglašenom *Kosovu, u Egiptu i širom regiona, predstavlja ne samo tragediju, već i licemjerje međunarodne zajednice koja o ovim zločinima – ćuti.
Genocid u tišini
U Siriji, nakon svrgavanja režima Bašara el Asada krajem 2024. godine, islamističke frakcije preuzele su vlast pod vođstvom bivšeg teroriste Ahmada Huseina el Šaraa, poznatog kao Abu Muhamed el Golani. Iako se predstavlja kao „reformisani državnik“, on predvodi strukturu koja se oslanja na radikalnu interpretaciju islama i vojnu silu, a među prvima su na udaru – hrišćani.
Od 1,5 miliona koliko ih je bilo na početku rata 2011. godine, u Siriji danas živi manje od 300.000 hrišćana. U Alepu, Damasku, Homsu i drugim gradovima, crkve su uništene, zapaljene, pretvorene u vojne baze. Samo u julu ove godine, u napadima na grad Svedu i okolinu, ubijeno je više stotina pripadnika hrišćanskih i druških zajednica. Pastor Khaled Mazir, bivši Druz koji je prešao u hrišćanstvo, brutalno je ubijen zajedno s više od 20 članova porodice. Stotine domova su spaljene, hrišćanske zajednice raseljene, a većina živi u šatorima ili je u izbjeglištvu u Jordanu, Libanu i Turskoj.
Gdje su rezolucije? Gdje su osude?
Međunarodna zajednica, koja ne propušta priliku da osudi i najmanji verbalni incident kada se tiče drugih vjerskih ili etničkih grupa, na užas sirijskih hrišćana – ćuti. Evropski parlament, Ujedinjene nacije, Savjet Evrope i brojne zapadne ambasade u regionu nisu izdale ni simbolično saopštenje. Gdje su nevladine organizacije koje inače marširaju pod zastavama ljudskih prava?
Zašto se ne priča o tome da je u Egiptu, pod patronatom organizacije Muslimanska braća, svakodnevno napadano i ubijano koptsko hrišćansko stanovništvo, jedno od najstarijih na svijetu? Zašto niko ne pominje da su Jermeni iz Nagorno-Karabaha, gdje žive više od hiljadu godina, protjerani pod prijetnjom oružja, i to uz ćutanje svih koji se zaklinju u pravo naroda na samoodređenje?
Zašto niko ne spominje sudbinu Srba na nelegalno proglašenom *Kosovu, koji su ostali da žive pod stalnom prijetnjom, diskriminacijom i simboličkim, ali i fizičkim progonom, a crkve i manastiri pod zaštitom UNESCO-a redovno bivaju oskrnavljeni ili uništeni?
Hrišćani nisu dio agende
Od Katolika u Iraku, preko pravoslavaca u Siriji, do Jermena i Srba – hrišćani danas nisu dio međunarodne agende. Njihovo stradanje se ne koristi kao politička karta, i upravo zato se o njihovom egzodusu govori tiho, s pola glasa ili nikako.
Arhiepiskop iz Damaska Mourad nedavno je rekao: „Isus želi da Njegova crkva ostane u Siriji. Ideja da Sirija bude ispražnjena od hrišćana – nije volja Božija.“ Ipak, sve što se dešava ukazuje na suprotno – volju ljudi koji tu crkvu žele zauvijek da ugase.
Vrijeme je da prestane ćutanje
Licemjerje Zapada i ravnodušnost Istoka otvaraju vrata novom obliku genocida – onom koji se događa tiho, bez kamera i bez naslova u udarnim terminima. Ako hrišćani, bilo pravoslavni, katolici ili protestanti, ne stanu jedni uz druge, ako ne podignemo glas protiv ovakvih zločina – postaćemo svjedoci istorije koju pišu oni koji žele da nas izbrišu.
Sirija, Nagorno-Karabah, Kosovo i Metohija, Egipat – to su rane savremenog hrišćanstva. Rane koje svi vide, ali o kojima mnogi ne žele da govore. Vrijeme je da progovorimo. I da se borimo – makar riječju – za one koji su zbog svoje vjere protjerani, ubijeni i zaboravljeni.