Tekst i foto: Njegoš Tomić
Vladimir Vanja Grbić jedan je od najtrofejnijih sportista u istoriji srpske i jugoslovenske odbojke. Olimpijski šampion iz Sidneja 2000. godine, osvajač brojnih medalja na svjetskim i evropskim prvenstvima, Grbić je nakon završetka vrhunske sportske karijere svoju energiju i znanje usmjerio ka radu sa djecom i mladima, razvoju zdravih sportskih sistema i edukaciji trenera i roditelja.
Njegova povezanost sa Mrkonjić Gradom započela je u oktobru 2023. godine, kada se, na poziv Kulturno-sportskog centra „Petar Kočić“, odazvao i boravio u našem gradu 19. i 20. oktobra. Tom prilikom održao je demonstracioni trening sa mladim sportistima u sportskoj dvorani, kao i predavanje u Kulturnom centru na temu „Periodizacija dječijeg sporta, značaj bavljenja sportom za djecu, motivacija i strahovi“.
U vrlo nadahnutom i sadržajnom izlaganju, Grbić je prisutne upoznao sa najosjetljivijim i najvažnijim aspektima sporta u dječijem uzrastu, naglašavajući odgovornost trenera, roditelja i lokalne zajednice u izgradnji zdravog odnosa djece prema sportu i životu. Tada je otvorena i ideja o dugoročnijoj saradnji, koja je u godinama koje su uslijedile dobila konkretan oblik.
Mladi odbojkaši iz Mrkonjić Grada i njihovi treneri od tada redovno učestvuju na odbojkaškim kampovima koje Vanja Grbić, zajedno sa vrhunskim sportskim stručnjacima, organizuje u Valjevu. Saradnja je, kako se pokazalo, prerasla početni susret i dobila dublji smisao, kako za djecu, tako i za samu sportsku zajednicu u Mrkonjić Gradu.
U razgovoru za MG FORUM, Vanja Grbić govori o svojim prvim utiscima, radu sa djecom iz manjih sredina, ulozi trenera i roditelja, ali i o ambicioznim planovima za organizovanje odbojkaškog kampa u Mrkonjić Gradu.
Kako danas gledate na Vašu prvu posjetu Mrkonjić Gradu i susret sa sportskom zajednicom u oktobru 2023. godine?
Mrkonjić mi je, iskreno, uvijek bio nekako „mimo puta“, iako sam imao prijatelja iz Mrkonjića sa kojim sam često išao na pecanje. Stalno mi je pričao o Balkani, pokazivao slike, govorio o tom kraju. Kada me je Dušan (Mokan), stručni saradnik za sport u KSC „Petar Kočić“, pozvao da održim predavanje o periodizaciji dječijeg sporta i o načinu na koji radim sa djecom, ta ideja mi se odmah dopala.
Susret sa ljudima, mladim sportistima i sportskim radnicima u Mrkonjiću bio je izuzetno pozitivan. Tada je i krenula moja saradnja sa ljudima iz ŽOK „Balkana“, prije svega sa Brankom (Jorganović) i Vladimirom (Subašićem), sa kojima praktično sarađujem od 2023. godine. Oni su od tada sa mnom na svakom kampu. Imao sam priliku da vidim kako djeca rade, gdje su, šta mogu i koliki prostor za napredak postoji. Ta spoznaja nosi i jednu nelagodnost, kada vidite da možete nešto da pomognete i želite to da uradite, ali vam je potreban neko ko će vam dati prostor da se uključite i pogurate cijelu priču naprijed.
Sala u Mrkonjiću je zaista odlična, moram to da kažem, a jedino što trenutno nedostaje jeste hotelski smještaj, ali se nadam da će se i to u narednom periodu riješiti, jer imamo ozbiljne planove.
Šta Vam je tada ostavilo najjači utisak , rad sa djecom, trenerima ili sama atmosfera grada?
Biću vrlo direktan, jer sam takav. U tom trenutku Branka je vodila najstariju žensku ekipu u klubu, a situacija u klubu bila je takva kakva je bila. Ono što sam vidio kao prostor i potencijal za rad sa djecom bilo je zaista ogromno.
U tom trenutku rekao sam i Vladimiru da sam stoprocentno siguran da će, ukoliko se bude radilo pristupom i metodologijom koju mi koristimo, jako brzo doći veliki broj djece. Rekao sam mu: „Za tri mjeseca imaćeš stotinu djece.“ Bio je skeptičan, što je i normalno, jer su kapaciteti skromni, i finansijski i infrastrukturno. Međutim, nakon tri mjeseca imao je preko stotinu djece.
To govori o jednoj važnoj činjenici: nije presudno pitanje mogućnosti, već kvaliteta rada. Kvalitet je garancija uspjeha i trajanja. Nama cilj nije da dijete dođe jednom ili dvije sedmice na trening, već da se kroz sport izgradi kao ličnost i da kasnije samo donese odluku čime zapravo želi da se bavi u životu.
Koliko je lokalna sredina presudna u razvoju dječijeg sporta, posebno u manjim sredinama?
U manjim sredinama uloga lokalne zajednice i ljudi koji vode grad mnogo je veća nego u velikim gradovima. Svi se poznaju, kapaciteti su ograničeni i koristi se ono što postoji. Ja sam odrastao na selu, imali smo odbojku, fudbal ili vatrogasce. Dakle, bilo je odbojka ili odbojka.
Ono što sam vidio u Mrkonjiću jeste da, bez obzira na ograničen broj ljudi, uslovi za rad mogu biti fenomenalni. Ali razliku uvijek prave ljudi. U uzrastu od deset do šesnaest godina trener postaje idol djetetu. Ako ne izaberemo pravog trenera, koji nosi iste vrijednosti kao i roditelj, rizikujemo da dijete povjerimo nekome kome ono zapravo nije važno.
Sport nije cilj sam po sebi, on je sredstvo za mentalno zdravlje i sveukupni razvoj ličnosti. Zato sam i na predavanju naglasio da je važno naučiti roditelje kako da izaberu pravog trenera i kako da podrže svoje dijete, bez forsiranja i bez prevelikih očekivanja. Pretjerivanje nikada ne donosi dobro, ni u sportu, ni u ljubavi.
Kako ocjenjujete učešće mladih odbojkaša iz Mrkonjić Grada na Vašim kampovima u Valjevu?
Djeca iz Mrkonjića koja su prošla kroz moj kamp do sada su bila vrlo zapažena. I djevojčice i dječaci, ali i momci koji su došli kao budući treneri, pokazali su veliku posvećenost.
Djeca iz manjih sredina često su skromna, povučena, vrijedna i imaju izražen osjećaj poštovanja prema trenerima i radu. Bilo mi je pravo zadovoljstvo da radim sa njima. Kada sam nakon kampa ponovo došao u Mrkonjić, njihov osmijeh i način na koji su me dočekali govorili su sve. Sa djecom je tako, koliko im dajete, toliko vam se vrati.
Koliko su kampovi važni za djecu, van samog sportskog napretka?
Sportski napredak je, iskreno, najmanje što se dobije na kampu. Sedam dana nije dovoljno da dijete nauči mnogo tehničkih stvari. Ono što je ključno jeste samopouzdanje.
Naš pristup je da djecu ne kritikujemo, već da ih ohrabrujemo da griješe, da isprobavaju sebe i svoje mogućnosti. Tako skidamo ručnu kočnicu i puštamo ih da idu punim potencijalom. To je suštinska razlika između kampa koji ima smisao i onog koji je samo kratkoročna usluga radi zarade.
Da li vidite potencijal za dalju saradnju i organizovanje odbojkaškog kampa u Mrkonjić Gradu?
Saradnja sa Vladimirom, Brankom, djecom i mladim trenerima traje već treću godinu i prirodno je dovela do ideje o organizovanju kampa u Mrkonjić Gradu. Plan je da se kamp održi poslije Vaskrsa, od 13. do 19. aprila.
Želja nam je da Mrkonjić ucrtamo na mapu odbojke u regionu. Donijećemo terene, organizovati više paralelnih treninga, sprovesti ortopedska i motorička testiranja, a roditelji će kroz aplikaciju imati jasne informacije o stanju i potencijalu svoje djece. Biće i predavanja za roditelje i trenere, jer želimo da znanje ostane u gradu i nakon kampa.
Koju poruku biste poslali mladima iz manjih sredina koji sanjaju velike sportske snove?
Najveća prepreka je uvijek u glavi, strah da nismo dovoljno dobri. Ja dolazim iz sela koje je imalo dvije hiljade stanovnika, a iz kojeg su izašli sportisti koje su osvajali titule na nivou Jugoslavije i svijeta. Kada mi neko kaže da je nešto nemoguće, ja se sjetim tog primjera.
Ako neko dovoljno jako želi i ne sluša glasove onih koji ga vuku dole, može stići mnogo dalje nego što misli. Naša je obaveza da generacijama koje dolaze ostavimo bolje uslove i bolju podršku nego što smo mi imali, da budu najbolje verzije sebe i dostojni nasljednici svojih predaka.
