Serijal „Mrkonjićke priče“ govori o ljudima koji uspješno žive i rade kako u Mrkonjić Gradu, tako i izvan njega, ostavljajući trag u svojim profesijama i zajednici iz koje potiču. Jedan od takvih primjera je i Branislav Kokeza, mladi istraživač i nekadašnji sportista, čiji životni put na upečatljiv način povezuje sport, obrazovanje i nauku.
Rođen i odrastao u Mrkonjić Gradu, Branislav je od ranih dana bio vezan za sport. Prve ozbiljne uspjehe ostvaruje u džudou, gdje postaje republički i državni prvak, a potom paralelno razvija i fudbalsku karijeru, u kojoj vrlo mlad ulazi u seniorski tim i stiče značajno iskustvo. Njegov sportski put obilježile su ambicije, rad i želja za napretkom, ali i izazovi koji su ga, u jednom trenutku, naveli na preispitivanje daljeg pravca.
Prelomna odluka dolazi kada odlučuje da se okrene obrazovanju i upiše Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Novom Sadu. Upravo tu započinje novo poglavlje njegovog života, ono u kojem sport dobija dublju dimenziju kroz nauku. Tokom studija ističe se kao jedan od najboljih studenata, završava osnovne i master studije sa vrhunskim uspjehom, a zatim nastavlja akademski put kroz doktorske studije.
Danas je zaposlen kao istraživač u laboratoriji fiziologije vježbanja i dugovječnosti, gdje se bavi savremenim temama iz oblasti sportskih nauka. Njegova interesovanja obuhvataju borilačke sportove, oksidativni stres, kao i uticaj trenažnih procesa na performanse, oporavak i zdravlje sportista, čime daje doprinos razvoju nauke i savremenog pristupa sportu.
Njegova priča govori o istrajnosti, važnosti pravih odluka i sposobnosti da se prepozna vlastiti put. Ona pokazuje da uspjeh ne dolazi uvijek pravolinijski, već često kroz promjene, odricanja i spremnost da se krene iznova.
U razgovoru koji slijedi, Branislav Kokeza govori o svom odrastanju, sportskim počecima, ključnim životnim odlukama, ali i o tome kako danas vidi spoj sporta i nauke, kao i svoju budućnost u toj oblasti.
Kako pamtite djetinjstvo u Mrkonjić Gradu i prve susrete sa sportom?
Svoje djetinjstvo i odrastanje u Mrkonjić Gradu usudio bih se da povežem kroz riječi kao što su osmijeh, sreća, ljubav i posvećenost. Imao sam sreću da potičem iz funkcionalne i sređene porodice i da uvijek imam podršku roditelja u skladu sa mojim željama i ambicijama. Odrastao sam u naselju „Brkić Bašta“ u ulici Nikole Tesle, najviše sam volio da gledam košarkaše npr. Milana Kežića, Dragana Đuranovića, Dejana Todorovića i još mnogo njih, naveče kada igraju basket na igralištu pod reflektorima, kada sam ja bio mali i išao im po vodu bilo je i po 20 ekipa na jednom košu. Nažalost danas kad god prođem pored igrališta naveče, reflektori su uglavnom ugašeni. Kako sam rastao kroz osnovnu školu uglavnom smo igrali fudbal između naselja, Brkić Bašta, Kamenica, Naselje, Rijeka i tako smo se takmičili i pisali bodove. Međutim moji prvi dodiri sa sportom su zapravo i prva životna sjećanja koja posjedujem. Prvo rano sjećanje ili slika u glavi mi je slika iz fiskulturne sale OŠ „Ivan Goran Kovačić“, kada trčkaram po strunjači.
Koliko je vaša majka uticala na vaš razvoj, kako sportski tako i životni?
Moja Majka je definitivno osoba koja je na mene ostavila najveći uticaj i tako će ostati zauvijek, pa i dan danas kad preispitujem neku odluku, negdje duboko u sebi kada sam zamišljen, imam osjećaj da čujem njen glas koji donosi najbolje moguće odluke zajedno sa mnom. Moja majka je prvenstveno bila najbolji pedagog. I to ne samo Mrkonjića nego i regije. To ne govorim zato što je u pitanju moja majka, već zato što njeni rezultati u Mrkonjić Gradu, od dvadesetak godina uspješnog rada, govore sami za sebe. Koliko je ona samo mladih ljudi koji su bili prepušteni ulici, iz disfunkcionalnih porodica, vaspitala, trenirala, učila, borila se za njih i šta sve još ne, a što se tiče struke, mislim da bi bilo nepotrebno uopšte porediti njena znanja iz oblasti sportskog treninga, kako teorijska tako i praktična, sa bilo kim ko se ikada pojavio u Mrkonjiću ili regiji dok god je ona bila aktivna! Bilo da se radi o nastavniku, profesoru ili treneru, stvarno svaka riječ bi bila suvišna. Mislim da sam samo bio te sreće da imam pravi primjer ispred nosa, pa se ni sam nisam mogao oteti. Moji sportski rezultati naravno nisu ni blizu njenih, ona je bila višestruka šampionka Jugoslavije, jedan od najboljih takmičara Slavije i njene generacije, iako nije imala dugu karijeru, postavila je jedan visok standard do kog se u jednom životu teško stiže. Jedini sportski rezultati iz Mrkonjića ikada napravljeni, a koji su uporedivi sa njenim su rezultati našeg atletičara Đure Kodže, učesnika Olimpijade. Nadam se da će nekom doći do pameti koliki je to rezultat, a da pritom Đuro nije imao stručni štab, tim sastavljen od multidisciplinarnog osoblja, dakle ljekara, kondicionih trenera, fizioterapeuta itd. Da se ja išta pitam za života bih mu dao ulicu i to da izabere odakle dokle želi da se neka ulica zove po njemu. Drugi rezultat uporediv sa maminim je rezultat Dejana Todorovića, briljantna košarkaška karijera uz dosta povreda nažalost.
Uticaj moje majke je bio ključan za moje formiranje u sadašnju verziju bića kog predstavljam. Njene osobine, pouke i lekcije ostaće utkane u mene i nadam se da ću biti u stanju nekom da prenesem to što je ona u mene usadila. Poslije njenog ranog odlaska sa ovog svijeta, u meni je dugo postojala jedna nenadoknadiva praznina, kao rupa od topovskog đuleta koja je tu i dalje, međutim vremenom sam naučio da se saživim sa tim i da spartanski kako sam i učen, prihvatim situaciju i da se uhvatim u koštac sa strahom od nepoznatog. Svakim danom ustanem sa mišlju da uradim nešto i budem bolji nego juče, jer duboko u sebi vjerujem više nego u bilo šta drugo, da ćemo se jednom ponovo u zagrljaju sresti i da ćemo se osvrnuti sa osmijehom, na sve ono što sam na svom putu uradio. Takođe, jedna misao koja me svakog dana gura naprijed jeste da sve što uradim i sve što pomislim, majka negdje odozgo vidi, čuje i prati. Biram i volim da vjerujem da je tamo gdje je bila najsrećnija, u nekoj džudo sali, među svojim prijateljima u kimonu. I da, kada na trenutak zastanu, pogleda šta ja radim, pa može prstom da pokaže na mene i kaže: „Ponosna sam na ono što sam stvorila“.
Već kao dječak postižete velike uspjehe u džudou, šta vam je taj sport donio?
Da, veoma rano sam ostvario pristojne rezultate u džudou, taj sport me ja sa ove distance naučio principima koji i jesu u srži tog sporta, kao što su popusti da bi pobijedio i slični principi. Kroz džudo klub zaista bilo je sjajnih takmičara, po meni je najbolji takmičar bio moj sparnig partner Jovan Prolić, nažalost neke stvari mu se nisu posložile da napravi vrhunski rezultat, ali to je prosto tako u sportu i kada zaslužite nešto to nije garancija da ćete to i dobiti, ne postoji formula kao u matematici ili fizici koja uspješno završava zadatak sa sigurnošću. Kroz klub smo imali mnogo putovanja, tako da sam stekao vrijedne prijatelje i poznanike, što je za mene sa ove distance, značajnije od bilo kakvog rezultata.
Kako je došlo do odluke da se u potpunosti posvetite fudbalu?
Uporedo sam sve negdje do devetog razreda, ili tako nešto, bio i takmičar u džudou i igrao sam fudbal za mlađe kategorije. Do odluke da se posvetim fudbalu je došlo sasvim spontano, svi vršnjaci su išli na fudbal i nekako su i mene povukli sa sobom, a lopta mi je oduvijek bila privlačna i kao stariji pionir sam bio najbolji strijelac mini-maxi lige i prosto mi se dopalo. Naglasio bih da me majka nikada nije tjerala na bilo koji sport ili na trening, jednostavno poučen pravim primjerom radio sam ono što sam osjećao u tom trenutku da je najbolje i da mi prija. Recimo kad sam već prestao ozbljno sa džudo sportom i dalje sam odlazio rekreativno u salu. I sad, jedna anegdota kojoj mogu da posvjedoče i moji drugari, dešavalo se u više navrata da odradim trening s kadetima i juniorima ujutru, popodne sa seniorima i naveče odem da rekreiram džudo. Majka je čak štaviše uvijek navodila primjere da su vrhunski fudbaleri džudisti ili borci iz srodnih sportova kao na primjer Zidan, koji je majstor džudoa.
Kakva iskustva nosite iz pokušaja da izgradite karijeru van Mrkonjića?
Iskustva iz pokušaja građenja karijere van Mrkonjića nisu pretjerano prijatna sjećanja. Sa ove distance mi je krivo, jer vjerujem da sam možda mogao malo više. Nažalost, kad sam najviše želio nisam uspio u namjeri da odem. Poslije nikada nisam imao toliku želju, jer nakon nekih razočarenja sam se naprosto zasitio. Nisam više imao tu mentalnu snagu da iznova i iznova dolazim do prilike koju možda nikada neću ponovo dobiti.
Zašto ste odlučili da napustite fudbal i okrenete se studijama?
Fudbal napuštam iz razloga što kad sam se poslednji put vratio u Slobodu, vladala je izuzetno loša atmosfera, bivši trener Dragan Vukša je otišao zbog serije loših rezultata, a ja nisam uspio da se adaptiram u novonastalu atmosferu i njegovog nasljednika. Prosto nisam sebe više vidio tu. Rastao sam se sa Slobodom na jedan način koji ne treba nijedno dijete da doživi, svoje kopačke sam poklonio drugaru s kojim sam igrao od malih nogu od pjetlića pa sve do seniora. Poslije ne tako prijatnog rastanka sa Slobodom u meni se pojavila neka praznina i nisam više znao šta ću sa sobom. Dok nije bilo kasno odlučio sam, kroz razgovore sa majkom najviše i nešto manje sa ocem da upišem fakultet jer je mojoj glavi definitivno trebalo nešto novo. Za mene, kao nezrelog dječaka tada, odlazak iz fudbala u tom periodu je bio kao kraj svijeta, ali zapravo nisam mogao ni da slutim da ću sebe pronaći na drugoj strani sporta, na strani koja objašnjava pozadinu, šta se to zapravo dešava kada zagrebemo ispod površine.
Šta vas je privuklo Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja i kako ste pronašli interesovanje za nauku?
Čitav moj Život je u neraskidivim vezama sa sportom i jedini fakultet koji sam ikada mogao da upišem je fakultet sporta, bilo gdje drugo da sam otišao ne bih se pronašao sigurno i bacio bih vrijeme. Interesovanje za sportsku nauku se javilo tako što me je „navukao na vic“ Profesor Drid. Na drugoj godini osnovnih studija mi je pokazao neke stvari oko objave radova, pretrage naučnih baza i tako dalje i mene je to zainteresovalo, malo sam krenuo i sam da kopam oko toga. Zatim me je njegova saradnica Prof. Korovljev Darinka ubacila kao mjerioca ispitanika na jednom doktoratu. Bio sam zadužen da mjerim na foto ćelijama i da radim sa uređajem chronojump. U suštini mjerio sam brzinu izvođenja pokreta na vježbama snage. Nekako sam se tu pronašao i od prvog dana učešća sam uvidio da me to i zanima.
Kako izgleda vaš današnji rad kao istraživača u oblasti sportskih nauka?
Moj sadašnji rad vezan je primarno za naučno-istraživački rad, dakle od pisanja preglednih radova do konceptualizacije i sprovođenja eksperimentalnih studija, ali vezan je i za nastavu. Držim i vježbe studentima na dva predmeta Vježbanje i zdravlje i Fizička aktivnost odraslih. Trenutno sam napisao jednu studiju koju trebamo da submitujemo u jedan strani časopis, a imamo još par studija na kojima aktivno radimo. Laboratorija nam je izuzetno dobro opremljena i stići će još nove opreme, koja će nam omogućiti da sprovodimo još više eksperimentalnih studija i da se usavršavamo. Bićemo u stanju da radimo apsolutno sve od ergospirometrije, preko biohemije do mjerenja performansi sportista i tjelesnog sastava, na najmodernije načine i nadam se da će nam to povećati naučnu produktivnost i efikasnost.
Koliko su teme poput oksidativnog stresa i fiziologije sporta važne za savremeni sport?
Oksidativni stres je danas jedna od veoma važnih tema u savremenom sportu, posebno u uslovima intenzivnih trenažnih i takmičarskih opterećenja. Ovaj fenomen ukazuje na to da vrhunski sport nije uvijek bez zdravstvenog rizika, kako se to često predstavlja. Nastaje kao posljedica disbalansa između produkcije slobodnih radikala (reaktivnih vrsta kiseonika i/ili azota) i antioksidativne zaštite organizma. Poznato je da je usko povezan sa nastankom i razvojem velikog broja (preko stotinu) hroničnih bolesti i zbog toga je predmet intenzivnih istraživanja u savremenoj sportskoj nauci. Lično sam se bavio ovom temom prilikom izrade svog master rada u oblasti borilačkih sportova. Fiziologija sporta predstavlja osnovu za razumijevanje svih procesa koji se dešavaju u organizmu sportiste. Ključna je za pravilno planiranje i programiranje treninga, kao i za adekvatno doziranje opterećenja. U kombinaciji sa anatomijom, biomehanikom i biohemijom, fiziologija sporta nam omogućava da izađemo iz okvira površnog pristupa i da zaista razumijemo suštinu sportskih performansi.
Koju poruku biste poslali mladima iz Mrkonjić Grada koji traže svoj put između sporta i obrazovanja?
Mladima iz Mrkonjić Grada bih poručio uvijek budu istrajni u ostvarenju svojih snova, ciljeva i ambicija kako u sportu tako i u obrazovanju i u životu. Izrazio bih želju da se zahvalim svojim profesorima iz gimnazijskih dana koji su vjerovali u mene i koji su mi nesebično i kada ne bih bio na nastavi zbog sportskih obaveza gledali kroz prste. Zahvalio bih se Renati Džever (profesorica biologije i osoba najzaslužnija za moju strast prema fiziologiji i biohemiji), Radmili Stojičić, Jeleni Sekulović, Srđanu Sladojeviću, Biljani Stupar, i Dubravki Nikolić. Moram da istaknem da su pomenuti profesori, za razliku od većine svojih kolega, imali razumijevanje za želje i ambicije mladog dječaka Baneta, koji je u tom trenutku bio posvećen sportu, a pošto se taj sport odvijao preko puta gimnazije na terenu „Luke“ iz zbornice su me gledali kao da sam bio prisutan na nastavi. Na kraju, usudio bih se da citiram riječi, ako ne i našeg najvećeg istoričara, kojeg moj otac često spominje, Milorada Ekmečića: „Samo naknadni događaji daju smisao prethodnim“. Epohalna rečenica, primjenjiva na mnogo toga. Možda je upravo ovaj moj put u sportskoj nauci dao smisao svemu što mu je prethodilo – mom sportskom odrastanju, kako kroz džudo, tako i kroz fudbal.
Hvala Vam na želji da podijelite moja iskustva.
