U savremenoj Hrvatskoj već duže vrijeme traje proces koji izaziva ozbiljnu pažnju i zabrinutost, a to je postepena normalizacija simbolike i narativa povezanih sa ustaškim nasljeđem, naročito u dijelu javnog i kulturnog prostora. Iako se država formalno temelji na “antifašizmu i evropskim vrijednostima”, praksa na terenu često pokazuje drugačiju, složeniju i kontradiktornu sliku.
Jedan od ključnih problema jeste činjenica da se sporni simboli, parole i istorijske reference ne pojavljuju samo na marginama društva, već i u događajima koji okupljaju veliki broj ljudi i imaju značajnu medijsku vidljivost. Kada takvi događaji privuku desetine ili stotine hiljada posjetilaca, a dodatno im legitimitet daju prisustvom politički akteri ili izostankom jasne osude, poruka koja se šalje prevazilazi okvire kulture i ulazi u sferu društvenih vrijednosti.
U tom kontekstu, pitanje više nije da li takve pojave postoje, jer je njihovo postojanje evidentno, već kako ih institucije i društvo tretiraju. Nedosljedna reakcija, selektivna primjena zakona ili prećutno tolerisanje ostavljaju prostor za utisak da su određeni oblici istorijskog revizionizma prihvatljivi ili barem „društveno podnošljivi“.
Posebno je osjetljivo to što se dio javnog diskursa oslanja na reinterpretaciju istorije, u kojoj se granica između sjećanja i relativizacije briše. Umjesto jasnog i nedvosmislenog odnosa prema ustaškom režimu kao dijelu totalitarne prošlosti, sve češće se susreće pokušaj da se određeni simboli i poruke kontekstualizuju, ublaže ili predstave kao dio „patriotskog izraza“. Takav pristup ne samo da zamagljuje istorijske činjenice, već i otvara prostor za njihovu zloupotrebu.
Ovakvi trendovi imaju šire posljedice, naročito u regionalnom kontekstu. Za srpski narod, ali i druge zajednice koje imaju istorijsko iskustvo stradanja, svaka relativizacija ustaške ideologije doživljava se kao direktno negiranje ili umanjivanje tog iskustva. Time se ne produbljuju samo političke razlike, već i međusobno nepovjerenje koje region već decenijama pokušava prevazići.
Istovremeno, važno je naglasiti da u Hrvatskoj postoje i glasovi koji se jasno protive ovakvim pojavama, od dijela akademske zajednice i medija do pojedinih političkih i civilnih inicijativa. Međutim, njihova snaga često ostaje ograničena u odnosu na vidljivost i uticaj masovnih događaja i popularne kulture, gdje se sporni narativi najlakše šire.
Na kraju , ključni izazov za hrvatsko društvo nije pitanje identiteta, već pitanje odgovornosti. Nacionalni identitet može biti snažan i stabilan samo ako je utemeljen na jasnim vrijednostima i kritičkom odnosu prema vlastitoj prošlosti. Svako oklijevanje u tom pogledu ostavlja prostor za interpretacije koje mogu imati dugoročne posljedice, ne samo unutar zemlje, već i u odnosima sa susjedima.
Zato rasprava o ovim temama ne bi smjela biti svedena na političke podjele ili dnevne polemike. Riječ je o pitanju koje zadire u temeljne vrijednosti društva i njegovu sposobnost da se suoči sa vlastitom istorijom, bez relativizacije, ali i bez izbjegavanja odgovornosti.
