Tekst: Maja Isović Dobrijević / BUKA
Naredni vikend očekuje nas Pecka Outdoor Festival što nam je povod za razgovor sa Borom Marićem, direktorom Festivala.
Boro, kada ste pokretali Pecka Outdoor Festival, šta je bila prvobitna ideja, a šta je festival postao danas?
Kada smo pokretali festival, ideja je bila vrlo jednostavna: pokazati da jedno malo selo može biti mjesto susreta, kretanja, dobre energije i razvoja koji ne uništava prostor, nego ga čuva. Nismo imali ambiciju da pravimo veliki događaj, već da otvorimo vrata Pecke i pokažemo ljudima ono što mi ovdje gledamo i unapređujemo svaki dan.
Danas je festival prerastao taj početni okvir. I dalje je to festival po mjeri mjesta, ali je postao dokaz da ruralni prostori nisu samo mjesta iz kojih se odlazi, nego i mjesta u koja se dolazi. Ljudi dolaze zbog prirode, ali ostaju zbog atmosfere, odnosa i osjećaja da ovdje nisu samo gosti.
U kojem trenutku ste shvatili da festival više nije samo lokalna priča, nego nešto što privlači ljude iz cijelog regiona?
Nije postojao jedan trenutak. To se desilo polako. Prvo su počeli dolaziti ljudi koje niko od nas ne poznaje. Onda su se počeli vraćati. Pa su počeli dovoditi prijatelje.
Mislim da sam to stvarno shvatio kada sam počeo dobijati poruke poput: „Mi planiramo godišnji odmor prema terminu festivala“, ili kada ljudi iz drugih država počnu govoriti o Pecki kao o svom mjestu. Tada shvatiš da više ne organizuješ samo događaj, nego gradiš zajednicu. Čini se da osjećaj pripadnosti takvoj zajednici najviše i privlači ljude.
Šta je Pecka konkretno dobila zahvaljujući festivalu, a šta joj još uvijek nedostaje?
Dobila je vidljivost, nova prijateljstva, nova radna mjesta, dodatne sadržaje i, možda najvažnije, samopouzdanje. Dugo smo bili naviknuti da sela predstavljamo kroz ono što nemaju. Festival je pomogao da počnemo govoriti o tome šta imamo.
Ali nedostaje još mnogo toga: stabilna i institucionalna podrška, infrastruktura, ozbiljniji javni prevoz, više smještajnih kapaciteta i više ljudi koji ovdje mogu i žele ostati da rade. Ruralni razvoj ne može beskonačno počivati na entuzijazmu nekoliko ljudi.
Šta je bio najteži trenutak u organizaciji festivala tokom svih ovih godina?
Nije lako ni osmisliti program niti organizovati brojne sadržaje, ali najteže je nositi odgovornost. Kada vidite koliko ljudi dolazi, koliko njih računa na vas i koliko volontera, partnera i učesnika uloži svoje vrijeme da bi bili s nama u ovoj priči, shvatite da više ne organizujete samo događaj, nego preuzimate odgovornost da se svi osjećaju dobro, sigurno i da odu kući sa posebnim iskustvom.
Bilo je godina kada smo doslovno istovremeno gradili, kosili, čistili, kuhali, organizovali, rješavali sitne kvarove, dočekivali goste, gledali u nebo i strijepili hoće li kiša promijeniti sve planove. Festival traje tri dana, ali iza ta tri dana stoje mjeseci pripreme i mnogo nevidljivog rada.
I bude trenutaka kada se zapitate ima li sve to smisla i zašto sebi ovo radimo. Ali onda dođu dani festivala, vidite ljude kako sjede zajedno, zadovoljni i nasmijani, djecu koja trče, volontere koji već pitaju za narednu godinu, ambulantna kola koja odlaze bez ijedne intervencije i osjetite ono najvažnije, ponos i da je vrijedilo svakog uloženog truda.
Svake godine se zakunemo da ćemo malo usporiti, a onda opet krenemo ispočetka i još jače.
Često se govori o razvoju ruralnih područja. Šta političari i institucije najčešće ne razumiju kada je riječ o takvim projektima?
Najčešće se ruralni razvoj posmatra kroz infrastrukturu i brojke, a mnogo manje kroz odnos prema prostoru i ljudima.
Možete napraviti put, ali ako nema sadržaja, zajednice i osjećaja da tu vrijedi ostati, ljudi će otići. Isto tako, ne može se očekivati da lokalne inicijative stalno dokazuju svoju vrijednost kroz nove formulare i kratkoročne projekte.
Najveći kapital sela su ljudi koji nisu odustali, svakog čovjeka na selu treba čuvati kao kap vode na dlanu.
Kako sačuvati autentičnost Pecke i prirode, a istovremeno privući sve veći broj posjetilaca?
Tako što ne pokušavate postati nešto drugo.
Nama cilj nikada nije bio masovni turizam. Ako prostor ne može podnijeti hiljade ljudi, onda ih ne treba ni dovesti. Rast mora imati granicu i mora pratiti kapacitet prostora i zajednice.
Ali istovremeno mislim da se često prerano uplašimo posjetilaca. Pecka je nekada imala više od 2500 stanovnika koji su ovdje svakodnevno živjeli, radili i koristili prostor. Danas sa manje od 100 stanovnika smo daleko od tog pritiska. Puno ulažemo u diversifikaciju aktivnosti u selu. Da se ljudi ne okupljaju svi na jednoj tački nego da otkrivaju različite dijelove mjesta kroz pješačenje, biciklizam, penjanje, radionice, boravak u prirodi i lokalne sadržaje.
Suština nije da ograničite ljude nego da ih oslobodite i usmjerite da prostor koriste s poštovanjem.
Ako zbog posjetilaca izgubimo ono zbog čega dolaze, promašili smo sve. Ali ako ih uključimo da razumiju i zavole mjesto, onda oni postaju dio njegovog očuvanja.
Na šta ste najponosniji kada pogledate dosadašnja izdanja festivala?
Na ljude.
Na to što danas postoji velika grupa ljudi koja Pecku osjeća kao svoju, iako ovdje ne živi. Na volontere koji se vraćaju, na djecu koja su ovdje prvi put kampovala pa danas dolaze kao vodiči, na goste koji su postali prijatelji.
Pnosan sam i na to što smo pokazali da se i iz jednog sela može pokrenuti priča koja nije ni egzotika ni nostalgija, nego normalan, savremen život u prirodi kojem sve više ljudi teži.
Recite nam nešto o novitetima ovogodišnjeg izdanja?
Sedmo izdanje nam je možda i najkompletnije do sada. Ostajemo vjerni onome zbog čega ljudi dolaze u Pecku: pješačenju, penjanju, kanjoningu, biciklizmu, boravku u prirodi, radionicama, muzici i kampu, ali svake godine pokušamo dodati nešto novo bez gubitka identiteta festivala.
Ove godine dodatno širimo outdoor dio, posebno kroz duže biciklističke rute sve do Glamoča i sadržaje koji povezuju kretanje s upoznavanjem prostora i prirode. Dosta pažnje posvetili smo i porodicama i djeci jer želimo da festival bude mjesto gdje jednako dobro mogu provesti vrijeme i djeca i odrasli.
Uredili smo novo ognjište u kampu kao mjesto okupljanja, a donosimo i brojne nove sadržaje upakovane u edukativne i kreativne radionice za sve uzraste posjetilaca. Posebnu pažnju posvetili smo i gastro dijelu festivala. Želimo da ljudi ne upoznaju Pecku samo kroz aktivnosti nego i kroz ukuse. Zato ove godine pripremamo još bogatiju ponudu hrane, sa više štandova lokalnih proizvođača, gostovanjem Tropic food trucka, ali i premijernim otvaranjem naše nove kuhinje. To nam je posebno važno jer je nova kuhinja korak ka boljim uslovima rada, kvalitetnijoj usluzi i još jednom malom razvoju koji ostaje u Pecki i nakon festivala.
Prošle godine imali smo sjajnu izložbu i radionice iz oblasti bio-umjetnosti, a ove godine prateći program festivala u znaku je kvalitetne muzike. Želja nam je da predstavimo domaće muzičke stvaraoce i pokažemo koliko dobrih stvaralaca i ideja postoji oko nas. Od talentovanih učenika i njihovih profesora, preko lokalnih bendova i mladih autora, pa sve do afirmisanih izvođača, a sve “naši”. Želimo da ljudi osjete da kvalitetna muzika nije rezervisana samo za velike gradove i velike bine.
Posebno smo se ove godine ozbiljno posvetili i astronomskoj radionici. Pored sjajnog voditelja, obezbijedili smo i najmanje tri velika teleskopa, tako da će posjetioci imati priliku da noćno nebo ne gledaju samo kao kulisu nego kao iskustvo. Pecka je mjesto sa vrlo malo svjetlosnog zagađenja i šteta je takvo nebo ne pokazati ljudima.
Posebno nam je zadovoljstvo što ćemo ugostiti bend Sopot, koji ove godine obilježava 20 godina rada i nastupa u subotu. Na neki način, taj raspon od školskih nastupa do benda koji traje dvije decenije dobro opisuje i ideju festivala, da u malom selu mogu zajedno postojati priroda, sport, umjetnost i ljudi, i da ništa od toga ne mora biti veliko da bi bilo važno.
Izvor: BUKA
