Piše: Duško Pevulja
Prije devet mjeseci, svečano smo označili početak rada Kuće Milanovića, nove ustanove kulture u našem gradu.
Kuća srpske kulture, kako smo je ubrzo nazvali, u kratkom periodu postala je reprezentativno mjesto okupljanja prvih ljudi naše nauke, umjetnosti i kulture.
Kad sam se prihvatio dužnosti vođenja Kuće Milanovića, nisam ni u najsmjelijim zamislima mogao pretpostaviti da će ona postati ono što je danas. Blagorodni duh čestite porodice Milanović, porijeklom sa Dabraca kod Mrkonjić Grada, doprinio je da ona u svome novom životu bude kulturno zdanje, a ne neki moderni tržni centar ili banka. Danas sam uvjeren da su programski sadržaji i, zašto kriti, visoki nivo ove kulturne ustanove, takođe usmjeravani tom energijom. Uvjeren sam da je sa svim tim u saglasju i čin otkrivanja spomen-biste profesora Branka Milanovića ispred Nacionalnog teatra Republike Srpske.
Priredio sam spomenicu svome dragom profesoru, zatim knjigu njegovih eseja i studija i napisao nekoliko tekstova o njemu. Na ovom mjestu, poprilično uzbuđen i neizmjerno radostan, kratko ću iznijeti samo tri zapažanja o čovjeku koji mi je povjerio zahtjevnu, ali prelijepu karijeru univerzitetskog profesora, i koji me je očinski prigrlio. Šta god da sam u svojoj profesionalnoj karijeri radio, trudio sam se da ne iznevjerim divnog profesora.
Branko Milanović je u svojoj radnoj karijeri naročitu pažnju posvetio četvorici velikih srpskih pisaca: Svetozaru Ćoroviću, Aleksi Šantiću, Petru Kočiću i Ivi Andriću. Ovaj posljednji bio je cjeloživotna profesorova opsesija. Ljubitelj Andrićeve umjetnosti riječi, on je prije svega bio njegov predan čitalac. U prostorima pripovjedačkog svijeta velikog pisca znalački je uočavao umjetničke ljepote, ali i istine ljudskog bitisanja. U svojim radovima, umio je to da na lijep način saopšti i drugima. Činio je to pouzdano i smireno, bez istraživačkih „egzaltacija“, kako je volio da kaže. „Knjiga o Andriću“ Branka Milanovića jedna je od najvažnijih i najkorisnijih u bogatoj recepciji djela jedinog našeg nobelovca.
Profesor Milanović, koliko znamo, prvi je istraživač koji je svoju doktorsku disertaciju posvetio djelu Ive Andrića. Doktorsku tezu pod naslovom „Andrićeva esejistika i njegovo književno djelo“, odbranio je 1962. godine. Kad sam na banjalučkom Filološkom fakultetu stekao zvanje doktora filoloških nauka, profesor mi je kao znak pažnje i podrške, poklonio svoju doktorsku disertaciju, koja je u izbjeglištvu i seljakanju devedesetih godina dvadesetog vijeka, blagodarnošću slučaja, sačuvana. Prvo što sam unio u Kuću Milanovića, kao njen upravnik, upravo je bila ova doktorska teza, dragocjen predmet za buduću sobu sjećanja na porodicu Milanović, ali još više kao znak profesorovog stalnog prisustva.
Profesor Branko Milanović otišao je iz Banjaluke 1962. godine. Vratio se u rodni grad 33 godine kasnije. Čitav život, međutim, on je bio Banjalučanin, višestruko vezan za svoj grad. Bio je pokretač i u dva navrata urednik najboljeg banjalučkog časopisa „Putevi“, glasila za književnost i kulturu, priznatog i poznatog na čitavom prostoru nekadašnje zajedničke jugoslovenske države. On, braća Koljević, Dušan Puvačić i Predrag Lazarević starali su se za visok ugled ovog časopisa. Nije u njemu, za vrijeme njihovog rada, bilo ni tragova od lokalnih mjerila i duhovnog provincijalizma. Ovo glasilo bilo je primjer zrelosti jedne sredine, koja je dobila svoj kulturni lik, i iznjedrila jednu generaciju darovitih stvaralaca.
Kada je Branko Milanović došao na Filozofski fakultet u Banjaluci 1995. godine, i kada je nedugo zatim preuzeo rukovođenje Odsjekom za srpski jezik i književnost, to je za našu sredinu, danas to možemo bez zadrške potvrditi, bio važan događaj. Kada su se pojavili Branko Milanović i Milan Vasić, odmah se vidjelo da su na naš fakultet stigli ljudi od formata, sa najvišim akademskim svojstvima: znanjem, načelima, odnosom prema studentima i kolegama. Za sredinu koja nije imala naročitu univerzitetsku tradiciju, za visokoškolsku instituciju koja je koračala prve korake, to je bilo uspostavljanje mjere i oivičavanje puta ka budućem vremenu.
Povodom odlaska svoga nekadašnjeg profesora, kasnijeg prijatelja Branka Milanovića, akademik Branko Letić je napisao: „Ali, kao što vidite, apsolutnog rastanka nema: evo, i ovde nas je okupio, i čini mi se da opet, drži glavnu reč“.
Meni se ne čini, već pouzdano znam da nas je večeras ovdje okupio neumrli duh profesora Branka Milanovića. On je bio čovjek prijateljstva, nesebičan u darivanju sebe drugim ljudima. Imao je nenadmašan dar da nas, svoje bivše studente, potošnje saradnike i kolege učini svojim prijateljima. Toliko je uživao u životu, a da nikad nije opterećivao druge. Svome kolegi Vojislavu Jeliću, koji mu je diskretno sugerisao da je, nakon održanih časova i ugodnog druženja, vrijeme da krene put Beograda, profesor Milanović je blagoironično kazao: „Vojo, idite kuda morate, ja još nisam sam sebi dosadio!“
Iako je nenametljivo brinuo nad karijerama svojih izabranika, nikad nas nije prekomjerno hvalio. Taj odnos predstavljao je najvišu mjeru njegovog gospodstva i posvećenosti radu i izabranom pozivu. Često nam je govorio: svaki ljudski posao, pa i karijera univerzitetskog profesora, ima smisla samo onda ako je u lijepom saglasju sa porodičnim dužnostima i obavezama. Zato se podjednako raspitivao za naš rad koliko i za naše najbliže.
Profesor je ovdje u društvu svojih cjeloživotnih prijatelja, Nikole Koljevića i Predraga Guge Lazarevića. Daće Bog da im pridružimo i bistu Svetozara Koljevića, pa neka se druže i siti ispričaju, iako nijedan, profesori po osnovnoj vokaciji, nije ostao neispričan.
Istinska Banjaluka je tamo gdje su oni i među nama koji njeguju njihov duh. Ovaj prostor ispred Narodnog pozorišta Republike Srpske polako postaje simbol našeg grada, a ove biste nisu samo urbanistički ukrasi, već temelji duha i znakovi građanskog i nacionalnog identiteta Banjaluke.
Izvor: Glas Srpske
