Piše: Njegoš Tomić
U posljednjim decenijama, svjedočimo sve intenzivnijim pokušajima da se lik i djelo Milana Nedića predstave u drugačijem, gotovo herojskom svjetlu. Kao da nije riječ o čovjeku koji je vodio tzv. Vladu nacionalnog spasa pod direktnom kontrolom nacističke Njemačke, već o nekakvoj „očajnoj majci nacije“ koja je, kako tvrde apologete, iz nužde pristala na saradnju kako bi „spasila srpski narod od potpunog uništenja“. Međutim, istina je sasvim suprotna – Nedićev režim je bio instrument okupatora, a teze o „spašavanju“ predstavljaju opasnu reviziju istorije koja ne samo da zbunjuje javnost, već i stvara ideološku šizofreniju u srpskom društvu.
POSLUŠNIK OKUPATORA
Vlada Milana Nedića, formirana uz blagoslov nacističke Njemačke, bila je marionetska struktura čiji je zadatak bio da uguši otpor i obezbijedi mir u okupiranoj Srbiji. Pod njegovom upravom, sprovođena je represija nad Srbima, Jevrejima, demokratama, komunistima, intelektualcima i svima koji su predstavljali prijetnju NACISTIČKOM PORETKU. Deportacije, racije, hapšenja i egzekucije odvijale su se pod punom kontrolom okupatora, a uz logističku i institucionalnu podršku nedićevske uprave i njene Srpske državne straže.
Stoga retorika o „očuvanju naroda“ postaje cinična kada se sagleda stvarnost: Srbi su i dalje ubijani širom Srbije (Beograd, Kragujevac, Kraljevo…), a zapadno od Srbije, Srbi su i pored brutalnosti ustaške NDH, masovnih zločina i genocida, ustali, borili se, preživjeli i POBIJEDILI. I to ne zahvaljujući Nediću, već isključivo zahvaljujući sebi i svom junačkom srcu, čije je zasluge Komunistička partija kasnije preuzela i lažno predstavila kao „pobjedu svih naroda i narodnosti“.
FALSIFIKAT
Rehabilitacija Milana Nedića predstavlja udarac na zdrav razum i istorijsku istinu. Ona pokušava da izjednači kolaboraciju sa otporom, izdaju sa herojstvom, kukavičluk sa mudrošću. Takvi pokušaji revizije ne samo da vrijeđaju žrtve okupacije, fašizma i nacizma, već i srozavaju moralnu vertikalu naroda koji je oduvijek znao da razlikuje slobodu od ropstva, junaštvo od pokornosti.
U narativu o Nediću, srpski narod se svodi na kult žrtve koja je mogla biti „spasena“ samo ako se odrekne borbe, dostojanstva i slobode. To je ideološki otrov, jer umjesto da mladim generacijama prenesemo poruku o neustrašivosti, o pravdi, o otporu protiv svakog oblika okupacije, mi ih zbunjujemo lažima o „nužnom zlu“ i lažnim dilemama.
KOMUNISTI
Da, komunističke vlasti jesu počinile brojne zločine tokom i nakon rata. Mnoge nevine žrtve stradale su u osvetničkom pohodu nove vlasti. Međutim, pokušaj da se antifašistička partizanska borba, borba običnog čovjeka koji je odreagovao na zločin, koristi kao opravdanje za kolaboraciju sa nacistima nije samo intelektualno razvratno, već i duboko umobolno. Jer, komunisti su posve jedno, a težnja srpskog naroda da se oslobodi ropstva i tuđinske vlasti, nešto sasvim drugo, a to nešto drugo dotiče se nacionalnog impulsa i kolektivnog nesvjesnog.
Narod koji se podigao na planinama, koji je dizao ustanke sa vilama i motikama u rukama, nije to činio zbog ideologije, već zbog golog opstanka, časti i vjere pravoslavne. Taj narod nije čekao dozvolu okupatora da se „spasi“, već se borio. I izborio!
KOSOVSKI ZAVJET
Možda najtragičniji aspekt priče o Nediću jeste duhovna i kulturna izdaja. Srpski narod je vijekovima gradio svoj identitet oko kosovskog mita, ideje da je bolje izabrati nebo nego li sramotu, slobodu nego li život pod jarmom. Nedićev izbor da se pokori i sarađuje sa zlom – bio je direktno gaženje tog zavjeta.
U trenucima najveće tame, srpski narod nikada nije tražio kompromis, već se oduvijek opredjeljivao za borbu, bila ona aktivna ili pasivna. Tako su nastajale legende, epopeje, istorija dostojna ponosa. A svaki pokušaj kompromisa sa zlom završavao se islamizacijom, pokatoličavanjem, ulaskom u partiju, rasipanjem, porazom i gubitkom dostojanstva.
REHABILITACIJA
Rehabilitacija Milana Nedića nije čin istorijskog pomirenja, već čin nacionalnog zaborava i moralnog samoponiženja. Umjesto da mladima govorimo istinu – da je sloboda izbor, čak i kad izgleda kao poraz, a kolaboracija uvijek izdaja – mi im serviramo otrovnu bajku o „spasiocu naroda“ i „srpskoj majci“, stavljajući sebe rame uz rame sa onima koji su nas istrjebljivali.
Srpski narod ne treba spasioce iz štaba okupatora. Treba mu pamćenje. I istina.
