Razgovarao: Njegoš Tomić
Savremena umjetnost sve više izlazi iz okvira klasičnog likovnog izraza i ulazi u prostor vizuelne komunikacije, gdje slika više nije samo estetski doživljaj, već i nosilac ideje, poruke i kritike savremenog društva. Upravo na tom presjeku djeluje i Vladimir Klepić, umjetnik i docent na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, čiji rad obuhvata grafički dizajn, plakat i istraživanje odnosa između tipografije, ilustracije i značenja.
Rođen u Bihaću 1983. godine, Klepićev umjetnički put oblikovan je kroz obrazovanje i rad u Banjoj Luci, gdje se afirmisao kao jedan od najprepoznatljivih autora u oblasti vizuelnih komunikacija. Njegov rad karakteriše promišljeno istraživanje forme, ali i stalno propitivanje sadržaja, šta slika govori, kome se obraća i kakav trag ostavlja.
Povod za razgovor je njegova izložba „KOM.POST“, nedavno predstavljena u Visitor centru Pecka u Mrkonjić Gradu, koja kroz savremeni grafički izraz otvara pitanja transformacije, razlaganja i ponovnog sastavljanja značenja u savremenom svijetu.
Vaš umjetnički put započinje još u ranom periodu kroz ilustraciju i dizajn. Šta je presudno uticalo da se opredijelite upravo za grafički izraz?
U najranijim fazama mog interesovanja za crtanje i slikanje pojavljuju se prilike koje su me usmjeravale u pravcu vizuelnih komunikacija, poput ilustracije za naslovnu stranu školskog časopisa još u osnovnoj školi. To je bilo vrijeme kada su personalni računari ulazili u naše domove i učionice i postajali sve pristupačniji. Tada se javlja moja opsesija novim tehnologijama i mogućnostima koje one nude u kombinaciji sa tradicionalnim tehnikama crtanja.
Kroz cijelo školovanje tehnologija je bila važan dio mog interesovanja, pa se na Akademiji, koju sam upisao na smjeru slikarstvo, prebacujem na smjer grafika upravo zbog njene prirode – multioriginala ali i tehničkih izazova koje je grafika kao medij staviljala ispred mene. Tokom studija mi je bilo posebno zanimljivo da eksperimentišem u mediju linoreza, pa i da sam medij dekonstruišem i pronalazim nove načine umnožavanja grafičkog lista. Nakon osnovnih studija upisujem master i tada se posvećujem grafičkom dizajnu.
Koliko je Vaše iskustvo odrastanja i promjene sredine tokom djetinjstva uticalo na način na koji danas posmatrate svijet i stvarate?
Iskustvo je presudno za umjetnost. Teško je odrediti koji aspekti života najviše utiču na umjetničko stvaranje, ali smatram da nas djetinjstvo najviše formira. Odrastali smo u okolnostima koje su nas natjerale da brzo sazrimo. Selili smo se iz grada u grad, često suočeni sa situacijama na koje kao djeca nismo mogli uticati.
Možda smo zato danas previše ozbiljni. Umjetnik bi trebalo da se igra i istražuje, a mi se ni kao djeca nismo igrali onoliko koliko bi trebalo. Roditelji su se trudili da nas zaštite, ali smo ipak bili svjesni stvarnosti. To nas je vjerovatno učinilo opreznijim.
U početku je umjetnost bila bijeg – stvaranje novih, idealnih svjetova. Kasnije, tokom studija, dolazim do spoznaje da se granica između umjetnosti i života briše. U tom trenutku slikarstvo, kao moj skriveni svijet, gubi svoje mjesto u klasičnom smislu. Tada širim interesovanje na grafiku, crtež i grafički dizajn. Bilo je potrebno iskomunicirati nagomilano iskustvo, a grafički dizajn je idealno polje za to jer objedinjuje različite medije i zadržava likovne elemente drugih disciplina.
Vaši radovi često balansiraju između dizajna i umjetnosti. Gdje Vi lično povlačite granicu između ta dva pojma?
Granica između umjetnosti, dizajna i života za mene ne postoji. Dizajn jeste umjetnost, a grafički dizajn možemo razumjeti kao proces planiranja i rješavanja problema u kojem kreativno promišljanje ima ključnu ulogu.
Grafički dizajn je ujedno i primijenjena umjetnost. Danas, međutim, dominira praksa koja je u službi umnožavanja kapitala i tokova novca. Mene više zanima drugi pravac – dizajn koji problematizuje pitanja važna za čovjeka i njegovo mjesto u društvu. Čini mi se da se dizajnerska profesija sve češće krije iza zahtjeva klijenata, posmatrajući dizajn kao posao koji se obavlja profesionalno, ali bez preispitivanja njegovih posljedica po društvo i okolinu.
Upravo zato smatram da je potrebno iznova promisliti odnos između umjetnosti, dizajna i života. Ako ih posmatramo kao esenciju života, onda ne možemo izbjeći odgovornost. Iz tog razloga sam odlučio da gradim određeni stepen nezavisnosti, između ostalog i odlaskom na selo, gdje proizvodim hranu za vlastite potrebe.
Uzgoj hrane podrazumijeva planiranje, strpljenje i proces dakle, dizajn. U tom smislu, umjetnost i dizajn su dio kulture, a sama riječ kultura upućuje na uzgajanje, njegovanje i kultivisanje. Tu se prirodno spajaju moja fascinacija prirodom i umjetnost kao način života, što se odražava i u motivima koje koristim u radu.
Koliko je ideja važnija od same forme u Vašem radu, ili je riječ o nerazdvojivom odnosu?
Ideja je najvažnija. Ostalo nije nevažno.
Koliko savremeni umjetnik danas ima slobodu, a koliko odgovornost prema društvu u kojem stvara?
Umjetnik nema slobodu ukoliko je sam ne izgradi. Apsolutna sloboda vjerovatno nije moguća, ali joj se vrijedi približavati.
Često razmišljam o tome kako postići nezavisnost, kako energetsku tako i intelektualnu, ali je to teško bez radikalne promjene načina života. Ako zagovaramo odricanje od sistema, a istovremeno koristimo njegove benefite, dolazimo u kontradikciju.
Smatram da treba prihvatiti civilizacijske tekovine, ali uz kritički odnos i traženje novih, pravednijih modela društvenog i ekonomskog uređenja koji neće uništiti prostor u kojem živimo.
Izložba „KOM.POST“ već samim nazivom nosi višeslojno značenje. Kako je nastajao taj koncept i šta za Vas predstavlja?
Izložba „KOM.POST“ nastala je kao rezultat višegodišnjeg istraživanja u polju vizuelnih komunikacija, prije svega kroz eksperiment u crtežu, fotografiji, kolažu i slici.
Godinama sam popunjavao blokove za skiciranje crtežima, kolažima i tipografijom, a većina tih elemenata nastajala je u službi drugih radova, poput plakata. Izložba je zapravo proizašla iz tog „ostatka“ materijala.
Kao što kompost, iako naizgled bezvrijedan, stvara novu energiju, tako i ovi fragmenti dobijaju novo značenje kroz izložbu. Naziv upućuje i na „post-kompoziciju“, nešto što bi u muzičkom žargonu bio remiks uzimajući „semplove” upravo iz tih skica.
Da li se u ovoj izložbi više bavite razgradnjom postojećih značenja ili njihovim ponovnim sastavljanjem?
Dešava se i jedno i drugo. Sa jedne strane dolazi do gubitka prvobitnog značenja, a sa druge do stvaranja novih vrijednosti kroz povezivanje elemenata. Važnu ulogu ima i kontekst u kojem se rad nalazi.
Koliko su radovi iz ove izložbe refleksija ličnih promišljanja, a koliko reakcija na savremeni društveni trenutak?
Rekao bih da su i jedno i drugo. Lična razmišljanja proizilaze iz reakcije na društvene okolnosti.
Pored ekološke dimenzije, važna je i repolitizacija dizajnerske prakse, odnosno vraćanje značaja plakatu kao umjetničkom mediju. Danas živimo u vremenu hiperprodukcije slika koje se bore za našu pažnju u okviru kapitalističke logike.
Društvene mreže dodatno komplikuju situaciju – uz prisutnu cenzuru, ali i nedostatak jasnih kriterijuma kvaliteta, slika a samim tim i dizajn je prepušten algoritmu. Razvoj vještačke inteligencije dodatno ubrzava proizvodnju sadržaja i otvara nova pitanja za dizajn i umjetnost.
Kako vidite razvoj grafičkog dizajna i vizuelne kulture u našem regionu danas?
Razvoj grafičkog dizajna vidim kroz jačanje autorskog izraza. Takav pristup njegujemo i na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci.
Rezultati naših studenata na međunarodnoj sceni pokazuju da region ima veliki potencijal, ali on često nije prepoznat na institucionalnom nivou.
Zato mi je važna decentralizacija umjetnosti izlaganje van velikih centara, u manjim sredinama. Izložba u Peckoj je primjer takvog pristupa. Kultura ne smije biti privilegija velikih gradova.
Šta biste poručili mladim umjetnicima koji danas pokušavaju pronaći svoj izraz u vremenu preplavljenom slikama i informacijama?
Upišite Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci.
Na jednom mjestu možete savladati različite umjetničke i dizajnerske tehnike, od klasičnih do savremenih. Akademija pruža uslove za rad koje je teško pronaći van visokoškolskog sistema.
Iako to može zvučati kao fraza, smatram da je akademsko obrazovanje i dalje ključan korak ka profesionalnom bavljenju umjetnošću i dizajnom.
Biti umjetnik i dizajner nije samo zanimanje, već životni poziv. Kultura je jedno od najvažnijih sredstava opstanka jednog društva.
Pored navedenog mladim dizajnerima bih poručio i da se što više igraju i eksperimentišu jako je zabavno.
Fotografije: Visitor centar Pecka
