Najavljivan kao „najveći skup u istoriji Srbije“, miting podrške Aleksandru Vučiću održan u Beogradu doživio je potpuni debakl. Iako je vlast uključila čitav državni aparat kako bi popunila plato ispred Narodne skupštine, realna slika sa terena pokazala je nešto sasvim drugo — skup se jedva približio brojci od 50 hiljada prisutnih, a mnogi su se razišli čak i prije nego što je Vučić izašao na binu.
Ono što je trebalo biti demonstracija snage, pretvorilo se u parade autobusa sa partijskim aktivistima, zaposlenima iz javnog sektora i studentima koji su, prema brojnim svjedočenjima, na miting stigli pod pritiskom i uz obećanja o dnevnicama, besplatnom prevozu i obrocima. Ipak, čak ni sve te „logističke povlastice“ nisu bile dovoljne da se prikrije izostanak istinske podrške. Učesnici skupa su se već tokom prvog sata počeli osipati, neki od dosade, neki zbog loše organizacije, a mnogi jer su, kako su rekli, „odradili svoje“.
U isto vrijeme dok je u Beogradu trajala slabašno posjećena predstava vlasti, u Novom Pazaru okupile su se hiljade građana predvođenih studentima i studenticama iz svih krajeva Srbije. Time je dodatno naglašena razlika između autentičnog građanskog bunta i organizovanih mitinga moći. Vučićeva ambicija da uguši energiju mladih i obesmisli višemjesečne studentske proteste pokazala se promašenom. Dok jedni dolaze iz ubjeđenja, drugi iz straha — a razlika između ta dva pristupa postaje sve jasnija i glasnija.
