Dolazak Marka Brnovića na funkciju ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu uzburkao je političku javnost na obje strane Drine. Njegovo srpsko porijeklo rasplamsalo je očekivanja, posebno u Srbiji i Republici Srpskoj, gdje se, više simbolično nego racionalno, ovaj potez doživljava kao mogući preokret u američkom pristupu prema srpskim interesima.
Euforija koju su pojedini srpski političari pokazali nakon objave Brnovićevog imenovanja oslikava hroničnu nadu u to da će „naši ljudi“ u tuđim sistemima zagovarati interese naroda iz kojeg potiču. Međutim, praksa, kao i diplomatski protokol, govore drugačije.
Simbolika bez stvarne težine
Iako je Mark Brnović rođen u Americi i izgrađen u američkom političkom i pravosudnom sistemu, njegovi porodični korijeni sa Balkana pokrenuli su lavinu spekulacija o mogućem razumijevanju, pa i „mekšem kursu“ prema Beogradu i Banjaluci. Neki čak u njemu vide potencijalnog posrednika koji bi mogao ublažiti pritiske i otvoriti vrata dubljem dijalogu sa Vašingtonom.
U Republici Srpskoj, njegova diplomatska misija doživljava se gotovo kao „slamka spasa“, iako će, barem formalno, djelovati izvan granica BiH. Očekivanja da bi Brnović mogao koristiti svoj uticaj za afirmaciju interesa Srpske na međunarodnoj sceni ostaju više stvar želje nego realnosti.
Milivojević: Važno je ko dolazi u Sarajevo, a ne Beograd
Politički analitičar iz Beograda Cvijetin Milivojević smatra da euforija nije opravdana. „Mnogo je značajnije ko će predstavljati SAD u Sarajevu nego u Beogradu“, kaže Milivojević, podsjećajući da je ranije bilo govora o mogućem imenovanju Olge Ravasi, Amerikanke srpskog porijekla, za ambasadorku u BiH. „Takav izbor imao bi daleko više konkretnog značaja po pitanje Republike Srpske.“
Za Brnovića, Milivojević kaže da, uprkos srpskom porijeklu, ne treba očekivati promjenu kursa američke politike. „Ti ljudi dolaze da predstavljaju svoju državu, ne svoj narod. I to je realnost koju ovdje često zaboravljamo“, naglašava on.
Podsjeća da je i prethodni ambasador Kristofer Hil djelovao uzdržano kada je riječ o direktnim pritiscima na Republiku Srpsku, ali da su istovremeno domaći politički akteri, uključujući i vjerske vođe, kroz zvanične susrete legitimisali pozicije koje SAD podržavaju.
Topić: Porijeklo nije politika
Analitičarka Tanja Topić podsjeća na još jedan važan aspekt – sentimentalna veza kroz porijeklo ne znači i diplomatsku naklonost. „U ovom dijelu svijeta se i dalje previše polaže na simboliku, zaboravljajući da ambasadori sprovode državnu politiku, a ne lične afinitete“, kaže ona.
„Brnović će predstavljati interese Vašingtona, bez obzira na to što govori srpski ili ima familiju u regionu“, naglašava Topićeva. Dodaje i da Balkan trenutno nije u fokusu američke spoljne politike, što umanjuje i eventualni prostor za diplomatske iskorake u korist bilo koje strane.
Očekivanja vs. realnost
U konačnici, Brnovićev dolazak u Beograd više je prilika za simboličnu refleksiju nego za realnu promjenu odnosa. Očekivati da će ambasador, bez obzira na svoje porijeklo, odudarati od linije koju diktira Bijela kuća, znači nerazumijevanje kako funkcioniše međunarodna diplomatija.
Ako Srbija i Republika Srpska žele jače pozicije u odnosima sa SAD, to neće doći kroz korijene ambasadora, već kroz promišljenu, konstruktivnu i dosljednu spoljnu politiku.
