U vremenu kada su životi mladih sve više vezani za virtuelne prostore, bijeg djece od kuće postaje sve učestalija i složenija pojava. Nekada su razlozi za ovakve poteze bili ograničeni na porodične sukobe, zanemarivanje ili nasilje. Danas, međutim, brojni slučajevi pokazuju da i djeca iz funkcionalnih i brižnih porodica donose impulsivne odluke pod uticajem interneta, društvenih mreža i modernih iluzija o identitetu i slobodi.
Digitalna iluzija slobode
Djeca i tinejdžeri danas odrastaju u okruženju u kojem virtuelna slika o životu sve češće zamjenjuje stvarnost. Na društvenim mrežama se promovišu idealizovani narativi – o avanturama, samostalnosti, buntu protiv autoriteta, bijegu iz „toksične sredine“. Tinejdžeri nerijetko doživljavaju porodične granice kao prepreke koje ih sprečavaju da žive „punim plućima“, ne shvatajući rizike stvarnog svijeta.
Upravo društvene mreže, poput TikToka, Jutjuba i Instagrama, sve češće postaju platforme gdje se dijele i glorifikuju „bijegovi“ od kuće kao hrabri potezi, put ka samospoznaji ili način da se stekne popularnost. U nekim slučajevima, influenseri otvoreno savjetuju mladima da napuste domove kako bi „počeli svoj život“, nerijetko bez ikakvog znanja o psihološkim i fizičkim posljedicama takvih odluka.
Opasni izazovi i virtuelni uzori
Uz popularne izazove i trendove, internet mladima nudi mnoštvo sadržaja koji potkopava autoritet roditelja, škole i društvenih normi. Online forumi, zatvorene grupe i razne zajednice mladima nude podršku za ideje o bježanju, često pod maskom „oslobođenja“ ili „zaštite“.
Pored toga, koncept trenutne slave i želje za prepoznavanjem postaje sve prisutniji. Mnogi tinejdžeri bježe u nadi da će njihov slučaj postati viralan, da će dobiti pažnju medija ili steći status internet zvijezde. U njihovim očima, pažnja i saosjećanje koje bijeg izazove zamjenjuju stvarne potrebe za razumijevanjem, ljubavlju i sigurnošću.
Emocionalna nepismenost i gubitak orijentira
Mnogi adolescenti nisu emocionalno opremljeni da prepoznaju, izraze i konstruktivno rješavaju unutrašnje konflikte. U nedostatku stvarne podrške ili otvorene komunikacije u porodici, djeca se povlače u sebe i utočište nalaze u digitalnim svjetovima gdje im se nude jednostavni odgovori i lažne alternative.
Takođe, savremeni stil života roditelja – pod pritiskom rada, egzistencije i brzine – nerijetko smanjuje kvalitet vremena provedenog s djecom. Iako se ne radi o zanemarivanju u klasičnom smislu, emocionalna udaljenost postaje plodno tlo za nesporazume i osjećaj nepripadanja kod djece.
Zajednička odgovornost
Pitanje zašto djeca bježe od kuće ne može se posmatrati samo kao individualni problem jedne porodice. To je odraz mnogo šire krize – u komunikaciji, povjerenju i vrijednostima koje njegujemo kao zajednica. Porodice koje prolaze kroz ovakve situacije često se suočavaju s osudom umjesto razumijevanjem, što dodatno otežava i proces traženja pomoći i oporavka.
Zato je važno da razvijemo osjetljivost i podršku prema roditeljima i djeci koji se suočavaju sa ovakvim izazovima. Ne postoji univerzalna formula koja će spriječiti bijeg djeteta, ali postoji zajednička odgovornost da gradimo društvo u kojem će djeca imati kome da se obrate, gdje će razumjeti granice ne kao kaznu, već kao znak brige, i gdje će se porodice osjećati sigurno da zatraže pomoć bez straha od stigme.
Jer, u vremenu brzih informacija i površnih odnosa, najvažnije postaje ono što se teško vidi na ekranu – stvarna pažnja, prisustvo i empatija. Svačije dijete može biti žrtva zablude. A upravo u toj spoznaji počinje naša snaga kao zajednice.
