Video snimak na kojem ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez tokom privatne proslave u Livnu stoji na stolu i pjeva pjesmu “Moj Ivane” Marka Perkovića Thompsona izazvao je oštre reakcije u javnosti, ponovo otvarajući bolne teme o granicama političke odgovornosti, nacionalne simbolike i ratne prošlosti.
Helez je, opravdavajući svoj čin, istakao da pjesma „nije uvredljiva, niti vrijeđa vjerska i nacionalna osjećanja“, te da ga je podsjetila na djetinjstvo i rodni Kupres. Tvrdi da se radi o „domoljubnoj pjesmi“ i optužuje političke protivnike, posebno SDA, da stoje iza organizovanih napada na njega.
Ipak, stvarnost je daleko kompleksnija.
Ko je Marko Perković Thompson?
Marko Perković, poznat pod nadimkom Thompson, decenijama je jedan od najkontroverznijih pjevača na prostoru bivše Jugoslavije. Njegova karijera prožeta je optužbama za veličanje ustaštva, negiranje zločina nad Srbima i širenje nacionalne mržnje.
Njegove pjesme, među kojima je najpoznatija “Bojna Čavoglave”, započinju ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, a koncerti su redovno okupljali publiku koja nosi fašističku ikonografiju i uzvikuje parole NDH režima. Brojne evropske zemlje zabranile su njegove nastupe upravo zbog toga – među njima Njemačka, Austrija, Švajcarska i Holandija.
U svom javnom djelovanju, Perković je otvoreno relativizovao ili negirao zločine nad Srbima, uključujući i postojanje logora Jasenovac, jednog od najozloglašenijih simbola ustaškog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima.
Šta znači kada ministar pjeva takvu pjesmu?
U kontekstu ovih činjenica, pjevanje Thompsonove pjesme od strane ministra odbrane multietničke države, koja još uvijek krhko balansira između ratne prošlosti i evropske budućnosti, ne može se smatrati benignim činom.
Bez obzira na lične emocije, Helez je javna ličnost, nosilac funkcije koja uključuje odgovornost prema svim narodima u BiH – i Srbima, i Bošnjacima, i Hrvatima. U društvu u kojem je politička simbolika oštrija od svake izjave, ovakav potez se ne može posmatrati izvan političkog i etičkog konteksta.
Brojne organizacije i javne ličnosti osudile su Helezov čin, nazivajući ga neprimjerenim i uvredljivim za žrtve rata i njihove porodice, posebno srpske, koje su u prethodnim decenijama bile izložene upravo ideologiji koju Thompson simbolizuje.
Politizacija reakcija
Helez, s druge strane, nije propustio da u svojoj odbrani napadne političke protivnike, posebno SDA, tvrdeći da oni orkestriraju napade na njega kako bi prikrili sopstvenu političku slabost. Ipak, time je dodatno potvrdio da njegov postupak nije bio bez političke dimenzije.
Umjesto da prizna grešku i uputi iskreno izvinjenje onima koje je mogao povrijediti, Helez je odlučio da se brani političkim etiketiranjem i ličnim emocijama.
Zaključak
U državi kakva je Bosna i Hercegovina, u kojoj još uvijek traje politička borba za istinu, pravdu i pomirenje, svaki javni gest – pogotovo kada dolazi od ministra odbrane – mora biti pažljivo odmjeren. Pjevanje pjesama pjevača čija se karijera zasniva na ekstremizmu, negiranju genocida i nacionalističkoj retorici, nije i ne može biti “domoljublje”, već je opasno koketiranje s ideologijama koje su ostavile krvavi trag u istoriji regiona.
Zukan Helez nije običan građanin. On je simbol državne vlasti. A simboli – posebno u Bosni i Hercegovini – nisu nikada bez značenja.
