U srcu Mrkonjić Grada, pod krovovima radionica koje pamte vijekove, još uvijek tinja plamen starog zanata. Kovači ovog kraja ne samo da su sačuvali umijeće obrade gvožđa, već su kroz generacije oblikovali identitet varcarske doline, danas poznate i daleko van granica Bosne i Hercegovine.
Đuro Milanović, penzionisani nastavnik i majstor kovačkog zanata, jedan je od onih koji i danas neumorno kuje alate u svojoj radionici. Iako skroman u riječima, njegovo djelo govori više od bilo kakvog intervjua.
– Nije ovo posao koji se radi zbog para. Ovo se radi jer ti nešto iznutra kaže da moraš – kaže Milanović dok oblikuje novu motiku varcarku, alat koji je decenijama služio seljacima u brdsko-planinskim krajevima.
Milanović nije jedini koji čuva vatru ispod nakovnja. Porodica Zonić, čije porijeklo i radna loza sežu još u 1569. godinu, već pet vijekova prenosi kovačko znanje s koljena na koljeno. Njihova kovačka radnja, danas prava mala atrakcija, poznata je širom svijeta, a njihove kose, ručno kovane i prilagođene svakom terenu, nalaze se čak i u kolekcijama nekadašnjih američkih predsjednika.
Ahmo Zonić, najpoznatiji savremeni kovač ovog kraja, kroz osmijeh priča kako su sve svjetske televizije dolazile da zabilježe čudo varcarske radionice.
– Samo nije bila Sjeverna Koreja! Svi su bili, i Bi-Bi-Si, i Ameri, i naši, Hrvati, Srbi… svi! – šali se Zonić, ali odmah potom dodaje da je iza svakog komada gvožđa sate rada, znanja i osjećaja.
Zanat više nije što je nekad bio. Nekada se za jednu kosu dobijala ovca i jagnje, danas jedva šteka cigareta. Ali vrijednost tradicije ne može se mjeriti novcem. Zonići i dalje izrađuju sve što jedan domaćin može da poželi – od kosa i noževa sklopaca, do potkovica, bruseva i ručno kovane ograde.
Mrkonjić Grad, koji je nekada imao čak 36 kovačkih radnji, danas ih broji na prste. Ali oni koji su ostali ne odustaju. Iako mlađe generacije sve rjeđe ulaze u ovu vatrom obavijenu umjetnost, kovači Mrkonjića nastavljaju da stvaraju, čuvajući dušu zanata i tiho se nadajući da će neko prepoznati vrijednost naslijeđa koje ne smije nestati.
U svijetu brzih tehnologija, gdje je sve potrošno i lako zamjenjivo, čekić iz Mrkonjić Grada još uvijek odzvanja kao podsjetnik da neke stvari vrijedi čuvati – ne samo zbog prošlosti, već i zbog onoga što jesmo.
