Kad su joj ljekari prvi put rekli da ima karcinom, Maša Draganić iz Tuzle imala je samo 28 godina. Bila je majka malog dječaka, tek zakoračila u svijet odraslih i vjerovala da je zdravlje nešto što se podrazumijeva. Danas, godinama kasnije, nakon što je preživjela karcinom dojke, grlića materice, pluća, metastaze na kostima, jetri i čak 36 metastaza na mozgu – medicina za nju ima samo jedno ime: čudo.
„Moj sin je tada imao godinu i tri mjeseca. Osjećala sam se zdravo. Prva kvržica u dojci djelovala je bezazleno i ljekari su me poslali kući. Tek nakon devet mjeseci otkriveno je da je riječ o karcinomu. Kasnila sam jer me ništa nije boljelo“, prisjeća se Maša početka borbe koja će postati njena svakodnevica.
No, ono što je u početku bio samo jedan dijagnostikovan karcinom, brzo je postalo nešto mnogo ozbiljnije.
„Za manje od dvije godine otkriven mi je i drugi, potpuno nevezan karcinom – ovaj put grlića materice. Nakon operacije, slijede metastaze na plućima, kostima, jetri, a na kraju i mozgu – tačno 36 metastaza u glavi“, govori ona.
U trenucima kad se činilo da više nema zdravog dijela tijela, Maša nije odustala. Bol od metastaza na kostima i mozgu bila je najgora. U jednom trenutku su joj, iz straha da joj ne pukne kičma, dali pojas koji je morala stalno nositi.
„Već sam bila svjesna da je moja borba doživotna. Ali nisam imala luksuz da posustanem. Moj sin me gurao naprijed“, kaže.
Kad je zdravstveni sistem u BiH i Srbiji iscrpio sve mogućnosti, okrenula se Austriji. Tamo je, kako kaže, prvi put osjetila da nije sama.
„Tamo ste pacijent, ali ste i čovjek. Ljekari vas gledaju kao partnera, nekog sa kim zajedno ulaze u borbu. Bili smo tim – moj ljekar i ja. I to je napravilo razliku.“
U Austriji je Maša prvi put dobila terapije koje su dale stvarne rezultate. I dok zapadni sistem ulaže u nove aparate, sofisticirane metode i ljudski pristup, ona ne krije ogorčenost prema domaćem sistemu, gdje su pacijenti ostavljeni da se bore sami, često i protiv samog sistema.
„Na VMA sam došla na zakazano zračenje, a aparat je bio pokvaren. Nisu ni javili. Deset dana pauze, pa opet kvar. I to plaćam. A ovdje u Tuzli – malverzacije, liste čekanja, ljudi iz mog kraja su išli u Zenicu i Mostar. Kako da ostaneš pozitivan ako ne znaš kako ćeš do terapije? Ako nemaš novca ni za put?“, pita se.
Danas, uprkos svemu, Maša ne staje. Njeno liječenje se nastavlja – doživotna hemoterapija, redovne kontrole, terapije koje joj omogućavaju da nastavi disati, hodati, voljeti.
„Ljudi kažu: ‘Budi pozitivan i sve ćeš pobijediti.’ Ali nije dovoljno. Moraš imati sistem koji te podržava, put kojim znaš da ideš. Nije realno tražiti od nekoga da se bori lavovski, a dati mu ništa.“
Maša Draganić je dokaz da snaga volje može pomjeriti granice. Da borba za život ne staje na dijagnozi. I da je ponekad jedina terapija – vjera da ćeš preživjeti još jedan dan. Za svoje dijete. Za sebe. Za sve one koji dolaze poslije nje.
