Naš sagovornik već deset godina živi i radi u Beču, gdje je zaposlen u zdravstvenom sistemu. Oženjen je i otac dvoje djece. Nakon decenije života u inostranstvu, pristao je da podijeli svoje iskustvo, ali bez uljepšavanja i mitova. Njegova priča ne govori o uspjehu ili neuspjehu, već o životu između dva svijeta, o osjećaju pripadanja i granicama koje se ne vide, ali se svakodnevno osjećaju.
Već deset godina živiš i radiš u Austriji. Kako danas izgleda život tamo, kada se ogoli od mitova i idealizacije?
Izgleda uredno, stabilno i predvidivo, ali i prilično bezlično. Nije to obećana zemlja kakvom se često predstavlja. Nije med i mlijeko. To je svijet u kojem funkcionišu zakoni i sistem, ali i svijet u kojem si stalno svjestan da si došao sa strane. Taj osjećaj ne prestaje, samo se vremenom naučiš da živiš sa njim.
Na koji način se taj osjećaj najčešće ispoljava?
Postoji ta nevidljiva granica koja ne piše nigdje, ali se osjeti gotovo svakodnevno. Uvijek postoji razlika između ‘nas’ i ‘njih’. Možeš raditi odgovoran posao, nositi uniformu, brinuti o ljudima u njihovim najtežim trenucima, ali rijetko kada imaš osjećaj da si do kraja prihvaćen kao ravnopravan dio društva.
Zdravstvo se često navodi kao jedna od oblasti u kojoj stranci najradije žele da se zaposle, da li ima posla?
Posla ima. Ali to ne znači da je put lak. Radiš mnogo, nekad i više od Austrijanaca. Očekivanja su veća, tolerancija na greške manja. Kao stranac moraš stalno da se dokazuješ, kao da svaki dan ponovo polažeš ispit. Sistem te treba, ali te ne doživljava kao svoga.
Kao razlog odlaska vani često se čuje da su za sve krivi politika i sistem, šta ti misliš od tome?
Pa i sam sam nekada tako razmišljao, ali sada mogu reći da donekle vidim širu sliku. Ljudi zapravo previše očekuju od političara i još uvijek nisu svjesni da žive u kapitalizmu. Uvijek se traži neko ‘gore’ ko je kriv za nečije lično stanje, dok je istina jednostavnija nego što se želi priznati. Dobar medicinski radnik neće propasti. Kao ni dobar zubar, dobar zanatlija, dobar konobar. Čovjek koji se zaista trudi da bude dobar u svom poslu opstaje i ovdje i kod kuće. Nekad mi djeluje da ljudi nisu potpuno svjesni da su prepušteni sami sebi. I Bogu, ako vjerujemo.
Zašto onda tolika frustracija među ljudima?
Zato što mnogi traže prečice. Gledaju društvene mreže i druge kako su „uspjeli“, preuveličavaju sopstvene sposobnosti, vrijednosti i mogućnosti. Očekuju brze rezultate i lak put. Kada se sudare sa stvarnošću, dolazi razočaranje, a zatim i bijes. Onda politika, država i apstraktni ljudi koje nikada nisu sreli postaju krivci za njihove lične poraze.
Obzirom na tvoje dvostrano iskustvo, koliko je politika zaista važna u svakodnevnom životu?
Mnogo manje nego što ljudi misle. Političare, u suštini, ne zanima vaš život, a državu zanimate samo onoliko koliko je to potrebno za društveni mir. I to nije balkanski izum, tako je svugdje. Kapitalizam nema emocije, a naši ljudi su još u tom nekom socijalističkom mentalnom programu.
Ipak, mnogi se rado vraćaju kući tokom ljeta i praznika,zar ne?
Pa sve manje, ali se vraćaju. Najviše oni koji su se nedavno iselili i koji još uvijek imaju jake veze sa kućom. Oni što su otišli davno već su ostarili, a njihovi unuci često ne osjećaju nikakvu povezanost sa otadžbinom svojih roditelja niti govore srpskim jezikom. Oni radije odlaze na neka egzotična ostrva ili negdje u Alpe. Društvene mreže su učinile svoje. Drugi neki opet dolaze na par dana godišnje, koje nerijetko iskoriste za stvaranje iluzije uspjeha. Dobra kola, dobra garderoba, restorani, kafane. Međutim, malo ko priča o kreditima, umoru, noćnim smjenama, lijekovima za smirenje i samoći. Stvarna svakodnevica ostaje skrivena.
Kako danas, iz ove perspektive, vidiš život u Mrkonjić Gradu?
Daleko je od idealnog, ali kada sve sabereš i oduzmeš, shvatiš da se i ovdje i tamo skoro sve svodi na isto. S tom razlikom što se kod kuće još uvijek možeš iskreno proveseliti, popiti kavu s ljudima u svako doba dana, povjeriti se, osloniti se na neku vrstu solidarnosti koja ovdje nije uvijek prisutna.
Da li se zbog toga naši ljudi vani najčešće okupljaju u svojim zajednicama?
Da. To je prirodna posljedica osjećaja da si iščašen iz šireg društva. Ljudi se drže svojih, govore istim jezikom, njeguju iste navike. To je naravno mentalitet prve generacije tj. ljudi koji se nikada nisu u potpunosti prilagodili. Oni koji se ovdje rode i odrastu, oni su Austrijanci.
Šta se dešava s identitetom kroz generacije?
Moja djeca će ovo prihvatiti kao svoje, a moji unuci vjerovatno više neće imati nikakvu vezu sa našim identitetom. I to je jedna od najtežih istina o kojoj mnogi ne pričaju. Iako se često busamo u prsa i veličamo našu naciju, mi ovdje vremenom nestajemo i utapamo se u austrijsku.
Kakva je dijaspora iznutra?
Ista kao i društvo iz kojeg je potekla. Ima veoma uspješnih, ali neuspješnih. Imamo one koji su došli zbog siromaštva, ali i onih koji su došli zbog statusa, dokazivanja, novih kola. Ima izgubljenih, zaduženih, kockara, kriminalaca. Svega ima.
Mnogi kažu da bi se možda vratili, ali ne čine taj korak. Šta ih spriječava?
Boje se predrasuda, boje se novog početka. I postoji još jedna istina, kad se vratiš i tamo si isto stranac. Prijatelji više nisu isti. Ni ti više nisi isti. Onda i naš mentalitet, vrlo je brutalan prema ljudima. Ljudi koji ogovaraju nemaju predstavu koliko zla čine. Mnogo je onih koji govore kako je Mrkonjić opustio, a onda kada se neko vrati postaje predmet ismijavanja upravo od strane onih koji se najviše žale.
Šta ti danas najteže pada u stranoj zemlji?
To što smo često zarobljeni između dva svijeta. I što smo vjerovatno posljednji koji će se sjećati kako je nekad bilo, ko smo bili i što ćemo vremenom postati neko sasvim drugi.
Na društvenim mrežama često se može pročitati da je Mrkonjić Grad „mrtav“ ili „ugašen“, a to nerijetko govore upravo ljudi koji su iz njega otišli. Kako ti, nakon deset godina života vani, gledaš na taj odnos prema zavičaju?
Ne postoje mrtvi gradovi. Postoje samo ljudi koji su prazni, pa zvone kao limeno zvono. Takvi su puni gorčine i samoprezira, ovdje vjerovatno nisu pronašli šta su tražili, pa onda svu tu svoju frustraciju projektuju na mjesto iz kojeg su potekli. Mrkonjić Grad, kao i svako drugo mjesto, ima svoje probleme, ali grad ne čine statistike, već ljudi koji u njemu žive i koji ga svakodnevno stvaraju. Svako ima puno pravo da ode ako osjeća da se tu ne može ostvariti, kao što svako ima pravo i da ostane ako mu je tu lijepo. Nema ništa loše ni u jednoj od tih odluka. Loše je kada sopstveni odlazak pokušavaš da opravdaš omalovažavanjem mjesta koje te je oblikovalo, kao da time pokušavaš da umiriš neki unutrašnji nemir. I ovdje, u Austriji, sistem ima ozbiljnih problema. Postoji korupcija, možda ne u obimu u kojem postoji kod nas, ali postoji. Postoje pritisci, kriminal, nepravde i problemi sa kojima se nosi prosječan čovjek. Nigdje nije idealno. Treba pregurati mjesec. Razlike su često više kozmetičke nego suštinske. Na kraju, kuća nije ni država ni sistem, ni plata ni pasoš. Kuća je tamo gdje si stvorio porodicu, gdje možeš reći da ti je lijepo i da si barem donekle srećan i zadovoljan. Nekome je to Beč, nekome Mrkonjić Grad. Oboje je u redu. Jedino što nije u redu jeste prezir, prema sebi i prema mjestu iz kojeg si potekao.
