Piše: Njegoš Tomić
Kada je američki predsjednik Džordž Buš Stariji 1991. godine, nakon raspada Sovjetskog Saveza, govorio o nastanku „novog svjetskog poretka“, nije pogriješio u jednoj suštinskoj stvar – svijet je zaista ušao u novu epohu. Međutim, pogrešna je bila pretpostavka da će taj poredak biti stabilan, dugotrajan i u potpunosti oblikovan po američkim interesima i vrijednostima. Novi svjetski poredak koji se tada rađao nije bio trijumf Sjedinjenih Američkih Država, već početak njihovog dugoročnog propadanja – ne nužno ekonomskog, ali svakako ideološkog, moralnog i društvenog.
Hladnoratovski poredak koji je proizašao iz Drugog svjetskog rata počivao je na ravnoteži dvije sile – Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Te dvije sile bile su poput gotičkih lukova: svaki je nosio dio tereta globalne stabilnosti, a sama konstrukcija opstajala je samo dok su oba dijela luka stajala. Raspadom Sovjetskog Saveza srušio se jedan dio, ali time nije oslobođen prostor za trajnu američku dominaciju, već je započeo proces postepenog urušavanja i drugog dijela. Poredak bez protivteže ne proizvodi stabilnost, već hipertrofiju moći, gubitak mjere i, na kraju, unutrašnju destrukciju.
Zbog toga je pogrešno vjerovati da smo u protekle tri decenije živjeli u istinskom unipolarnom svijetu. Ono što smo imali bio je krnji hladnoratovski poredak, svojevrsni međuporedak ili tranzicioni sistem – produžetak starog modela bez jednog pola, ali bez jasne zamjene za njega. Taj vakuum nije popunila Amerika kao stabilna hegemonijska sila, već haotična kombinacija vojne nadmoći, ideološke konfuzije i globalnih intervencija bez jasnog cilja i kraja.
Sjedinjene Američke Države danas nisu imperija u usponu, već sila u fazi unutrašnje implozije. One su vojno i dalje gotovo nepobjedive, ali upravo ta vojna nadmoć prikriva duboki društveni rasjed koji se sve teže može kontrolisati. Za razliku od Sovjetskog Saveza, koji se raspao zbog ekonomske neodrživosti sistema, Amerika se suočava sa razaranjem sopstvenog društvenog tkiva – sukobom lijevoliberalnih ideologija i ekstremne desnice, raspadom zajedničkog identiteta, gubitkom povjerenja u institucije i potpunom banalizacijom političke moći.
U tom smislu, savremena Amerika sve više podsjeća na Rimsko carstvo u doba Nerona i Kaligule – formalno snažno, ali iznutra trulo, vođeno impulsima, spektaklom i destruktivnim političkim odlukama. Pitanje više nije da li će doći do sloma, već na koji način: kroz unutrašnji sukob, neki oblik građanskog rata, ili kroz veliki globalni rat koji bi poslužio kao pokušaj odlaganja neminovnog.
Istovremeno, svijet se ubrzano kreće ka novom, stvarnom poretku u kojem primat više neće imati zapadne sile. Kina i Indija, demografski, ekonomski i civilizacijski, postaju ključni akteri budućeg sistema. To neće biti liberalni poredak kakav je Zapad zamišljao, već multipolarni svijet zasnovan na interesima, snazi i kontroli resursa. U tom kontekstu, diplomatija sve više ustupa mjesto sili, a međunarodno pravo postaje selektivni alat, a ne univerzalno pravilo.
Ponašanje Sjedinjenih Američkih Država u posljednjim godinama samo potvrđuje ovu tezu. Hapšenje venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura, otvorene pretenzije prema Grenlandu, razaranje unutrašnje kohezije NATO-a – sve su to simptomi sistema koji gubi kontrolu i pokušava da silom zadrži poziciju koja mu objektivno izmiče. U pozadini svega djeluje američka „duboka država“, koja očigledno već priprema teren za novi globalni raspored, svjesna da stari više ne može opstati.
Ni Velika Britanija nije izuzetak. Njen izlazak iz Evropske unije nije bio politički hir, već strateško povlačenje iz strukture koja gubi smisao i snagu u nadolazećem svijetu. Brexit je bio priznanje realnosti: evropski projekat slabi, a globalni centri moći se pomjeraju.
Na kraju, ostaje ključno pitanje na koje niko nema odgovor: hoće li se taj novi svjetski poredak roditi uz relativno kontrolisane potrese ili kroz krvave lomove kakve istorija pamti? Jedno je, međutim, izvjesno – poredak koji se ruši rijetko odlazi tiho, a svijet je danas opasno blizu ivice iza koje više neće važiti pravila na koja smo navikli.
