Gotovo tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina je, umjesto da izraste u stabilnu i funkcionalnu državu, pretvorena u hibridni politički eksperiment – protektorat pod tutorstvom međunarodne zajednice. Ključni akter tog procesa bio je i ostao Ured visokog predstavnika (OHR), čija uloga, umjesto da bude posrednička i stabilizujuća, sve više poprima konture samovoljnog upravitelja bez demokratskog legitimiteta.
Već sam početak djelovanja OHR-a obilježen je političkim inženjeringom. Iako je uloga visokog predstavnika prema Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma jasno definisana kao nadgledanje i koordinacija implementacije mira, visoki predstavnici su u praksi prerasli u zakonodavce, sudije i egzekutore. Najilustrativniji primjer tog samovoljnog djelovanja jeste 913 nametnutih odluka, od kojih je najviše potpisao Padi Ešdaun – čak 409. Pridodaju mu se i Pētrič sa 237, Vestendorp sa 73, Švarc-Šiling sa 68, Lajčak sa 31, Incko sa 70, a najnoviji akter – Krišćijan Šmit – već je donio 25 akata, uprkos tome što nije imenovan rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN.
Profesor ustavnog prava Siniša Karan ističe da su sve te odluke bile uperene ka istom cilju – potpunoj dekonstrukciji dejtonskog poretka i transformaciji Republike Srpske u puku administrativnu oblast. „Visoki predstavnici su sistematski uništavali ustavni kapacitet Srpske, rušili njene nadležnosti i nametali zakone mimo volje izabranih institucija“, upozorava Karan. Pritom naglašava da se radi o brutalnom kršenju međunarodnog prava, jer je dejtonski sporazum međunarodni ugovor koji ne može biti jednostrano mijenjan.
Simbolički, ali i suštinski, Šmit je dodatno destabilizovao politički ambijent uvođenjem novih krivičnih djela, čime je izazvao krizu u kojoj je pred sud izveden čak i predsjednik Republike Srpske. Njemački diplomata čiji mandat nije potvrđen u UN, zapravo djeluje kao paradržavni guverner, potpuno izvan okvira ustavnog poretka, tvrdi pravni zastupnik Republike Srpske Lazar Stjepanović. „BiH danas više nije suverena. Odlučuje jedan čovjek, a domaće institucije su svedene na dekor“, upozorava on.
Profesor Miodrag Dmičić naglašava da tzv. bonska ovlaštenja, na koja se pozivaju visoki predstavnici, nemaju pravni osnov i predstavljaju uvod u autokratsko upravljanje. „To nije ni politički, ni pravni akt – to je uzurpacija. Institucija visokog predstavnika postala je deformisani aparat moći koji direktno derogira ustavni poredak“, zaključuje Dmičić.
Sve to, kako ističe politikolog Filip Matić, vodi u stanje potpune pravne konfuzije i dezintegracije političkog sistema. „Suverenitet se ne može djelimično ukidati. Ili postoji, ili ne postoji. A u ovom slučaju – ne postoji“, upozorava on.
U međuvremenu, visoki predstavnici su „na svoju ruku“ smjenjivali političare (ukupno 206 odluka), mijenjali zakone o imovini, budžetu, simbolima, pravosuđu, pa čak i uspostavljali nove državne institucije – poput Suda i Tužilaštva BiH. Na taj način su, kako zaključuje Karan, preuzeli zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast – ne samo u BiH, već i u entitetima.
O svemu tome svjedoče i izvještaji Vlade Republike Srpske upućeni Savjetu bezbjednosti UN, u kojima se upozorava da međunarodni zvaničnici često nemaju ni elementarno razumijevanje jezika, istorije, niti ustavnog okvira BiH, ali uprkos tome nameću ključne odluke koje direktno utiču na život građana.
Umjesto da BiH učine funkcionalnijom, visoki predstavnici su je učinili ovisnijom. Umjesto da podstiču dijalog, forsirali su jednostrana rješenja. I umjesto da čuvaju mir, srljali su u krizu. Otuda se s pravom postavlja pitanje – ne samo gdje je nestao Dejton, već i dokle će BiH biti talac volje pojedinaca iz OHR-a i njihovih političkih sponzora.
