U irskom gradiću Tuam, u okrugu Galvej, danas su zvanično počela arheološka iskopavanja na lokaciji za koju se vjeruje da krije ostatke čak 796 beba sahranjenih u masovnoj i neobilježenoj grobnici. Lokacija, površine 5.000 kvadratnih metara, nekada je bila prostor doma za majke i bebe Svete Marije, koji su vodile časne sestre reda Bon Secur, uz blagoslov i podršku države.
Ova operacija, koja bi mogla potrajati i do dvije godine, označava prelomni trenutak u dugom i bolnom procesu suočavanja Irske s institucionalnim zlostavljanjem i zanemarivanjem najranjivijih — napuštene djece, siročadi i mladih žena koje su zatrudnjele van braka. Sudbine ovih beba dugo su bile nepoznate, sve dok lokalna istoričarka Ketrin Korlis nije 2014. godine objelodanila postojanje 796 smrtovnica bez pratećih podataka o sahranama, što je izazvalo šok u javnosti i pokrenulo zvanične istrage.
Iskopavanja predvodi bivši izaslanik Međunarodnog komiteta Crvenog krsta Danijel MakSvinij, uz tim od 18 stručnjaka iz oblasti arheologije, antropologije i forenzike, pristiglih iz Irske, Velike Britanije, Australije, Kolumbije, Španije i Sjedinjenih Država. Cilj je prikupiti, identifikovati i dostojanstveno sahraniti posmrtne ostatke, uz pokušaj povezivanja sa porodicama.
Posebno izazovni aspekti ove operacije uključuju činjenicu da su neka tijela zakopana u staroj septičkoj jami, a da se u blizini nalaze i ostaci iz perioda Velike gladi i sirotišta iz 19. vijeka. Voda, hemikalije i miješanje ostataka dodatno otežavaju zadatak identifikacije.
Dom u Tuamu zatvoren je 1961. godine, a zgrada je ubrzo srušena i na njenom mjestu je niklo stambeno naselje. Ipak, mračna istina godinama je tiho ležala ispod temelja — sve dok 1975. godine dva dječaka, u potrazi za jabukama, nisu naišla na kosti u zatrpanoj jami. Tadašnje vlasti su ignorisale nalaz, a tišina je potrajala još četiri decenije, dok Korlis nije započela sopstveno istraživanje koje je, uprkos početnom skepticizmu, potvrdilo ono što se dugo sumnjalo — da Irska ima još jednu duboku ranu na savjesti nacije.
Danas, gotovo cijelo stoljeće kasnije, zemlja pokušava da pronađe ne samo tijela, već i izgubljeno dostojanstvo onih koji nikada nisu dobili šansu da prožive svoje djetinjstvo.
