BANJALUKA, SARAJEVO – Energetska kriza izazvana ratom u Iranu dodatno je uzdrmala globalno tržište, a stručnjaci upozoravaju da bi posljedice mogle trajati i u slučaju brzog završetka sukoba, s obzirom na to da će za obnovu oštećene infrastrukture biti potrebno i vrijeme i novac.
Za Bosnu i Hercegovinu, koja je u velikoj mjeri zavisna od uvoza fosilnih goriva, novi poremećaji na tržištu predstavljaju dodatni izazov u trenutku kada se već suočava s pritiscima energetske tranzicije i obavezama usklađivanja s evropskim politikama.
Među ključnim izazovima za BiH izdvajaju se zavisnost od uvoza nafte i prirodnog gasa, rast cijena energenata usljed globalnih sukoba, nedovoljno razvijeni obnovljivi izvori energije, kao i potreba za diverzifikacijom energetskih pravaca.
Mirza Kušljugić, predsjednik Skupštine nevladine organizacije ReSET, koja se bavi energetikom, ocjenjuje da zemlje koje nemaju značajne vlastite izvore fosilnih goriva sve više traže izlaz u razvoju alternativnih izvora energije.
Kako navodi, posebno je osjetljiv sektor transporta i potrošnje nafte, zbog čega se pojedine velike ekonomije ubrzano okreću drugačijim modelima snabdijevanja i potrošnje.
– Poseban fokus je na transportu i nafti. Kina je tu otišla najdalje, jer je veliki uvoznik nafte i snažno razvija električna vozila kako bi smanjila zavisnost od uvoza – istakao je Kušljugić.
Prema njegovoj ocjeni, BiH će, bez obzira na unutrašnje dileme, morati da vodi energetsku politiku u skladu sa evropskim pravcem zelene tranzicije, ali uz jasnije definisanje vlastitih interesa.
On upozorava da se energetska tranzicija u domaćem javnom prostoru često posmatra isključivo kao obaveza prema Evropskoj uniji, iako bi ona, kako ističe, trebalo da bude i pitanje energetske bezbjednosti i dugoročne stabilnosti zemlje.
Dodatni pritisak dolazi i kroz evropske politike koje se odnose na smanjenje emisija ugljen-dioksida, posebno u sektorima proizvodnje električne energije, obrade željeza, cementne industrije i proizvodnje đubriva.
U Evropskoj komisiji poručuju da ne odustaju od klimatskih ciljeva i podsjećaju da će BiH, ukoliko želi da nastavi evropski put, morati da prilagođava svoju energetsku i ekonomsku politiku tim standardima. Istovremeno, ukazuju i na dostupna finansijska sredstva za podršku tranziciji, uz uslov provođenja reformi koje proizlaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i statusa zemlje kandidata za članstvo u EU.
U tekstu se dodatno otvara i pitanje razvoja gasne infrastrukture u BiH, posebno u kontekstu američkog angažmana na razvoju sistema za distribuciju tečnog prirodnog gasa. Sagovornici navode da postoji saglasnost o potrebi diverzifikacije izvora snabdijevanja, kako zemlja ne bi ostala oslonjena samo na jedan pravac ili jednog dobavljača.
Razlike se, međutim, pojavljuju u procjeni trajanja same tranzicije. Dok evropski pristup podrazumijeva period do dvije decenije, američki pogled ostavlja mogućnost znatno dužeg prelaznog razdoblja.
Sagovornici podsjećaju da je rat u Ukrajini bio prvi veliki energetski šok za Evropu, dok je aktuelni sukob u Iranu otvorio novu fazu neizvjesnosti, s potencijalno još snažnijim posljedicama po tržište energenata.
Zbog toga će, kako se ocjenjuje, i odluke koje bude donosila Evropska unija u pokušaju ublažavanja posljedica ove krize imati direktan uticaj i na buduće energetske poteze BiH, uključujući i pitanja razvoja domaćih energetskih kapaciteta.
