Energetski rat: kako geopolitička bura potkopava energetsku tranziciju
Dok se svijet formalno drži odredbi iz Pariskog klimatskog sporazuma i održava ritam međunarodnih konferencija, stvarna slika energetske budućnosti oblikuje se u sjenama ratnih soba, naftnih terminala i dvorana za visoke vojne pregovore. Obećana tranzicija ka održivoj energiji ne samo da stagnira – ona je suočena sa sistemskim potkopavanjem od strane geopolitičkih sukoba i interesa globalnih sila koje i dalje igraju po pravilima iz 20. vijeka.
Geopolitika guta održivost
Krajem druge decenije 21. vijeka činilo se da se čovječanstvo konačno okrenulo budućnosti: solari, vjetroturbine, zelene agende – sve je nagovještavalo novu eru. Ipak, od početka rata u Ukrajini 2022. godine, svjedočimo oštroj regresiji. Umjesto ubrzanja energetske transformacije, prioriteti su redefinisani. Umjesto investicija u obnovljive izvore, budžetske rezerve usmjerene su na kupovinu tenkova, dronova i municije.
NATO, pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država, uveo je kvotu od 5% BDP-a za vojne izdatke, čime je gotovo nepovratno otklonjena mogućnost da države paralelno ulažu u održivu energetiku. U međuvremenu, Evropa, koja je trebala biti nosilac zelene transformacije, postala je bojno polje i logistička pozadina novog hladnoratovskog sukoba.
Nafta i gas, stari vladari novog poretka
Uprkos sveprisutnoj retorici o „zelenoj revoluciji“, globalna proizvodnja nafte i prirodnog gasa dostigla je rekordne nivoe. SAD su 2024. godine proizvele više od 850 miliona tona nafte i preko 1.000 milijardi kubnih metara prirodnog gasa. Rusija i Iran, pod sankcijama i političkom izolacijom, pronašli su nova tržišta u Aziji i Africi. Kina i Indija, kao industrijske velesile u usponu, i dalje većinu svoje energetske potrebe pokrivaju iz uglja.
Cijene fosilnih goriva, kada se prilagode inflaciji, zapravo su niže nego prije deset ili petnaest godina, što dodatno obeshrabruje prelazak na skuplje oblike zelene energije. Energetski divovi, pod krinkom tržišnih zakona, zapravo strateški drže nisku cijenu sirovina kako bi zadržali dominaciju.
U sjenci sukoba – novi ratovi za resurse
Rat u Ukrajini i dalje traje, a sukobi na Bliskom istoku sve češće uključuju Iran, što povećava rizik od destabilizacije cijelog regiona. Istovremeno, Pacifik postaje novo žarište: SAD i Kina vode tihi obračun, kroz ekonomske ucjene, vojne manevre i diplomatske provokacije. U tom kontekstu, energetska infrastruktura postaje legitimna meta – gasovodi, rafinerije, LNG terminali – sve je moguće ratište.
Najnovije analize ukazuju da bi naredna oružana kriza mogla izbiti upravo oko energetskih čvorišta. Tajvan, Hormuški moreuz, Južno kinesko more i Kavkaz već su identificirane kao tačke potencijalne detonacije. Ulog nije samo teritorijalna kontrola, već energetska nadmoć.
BRIKS kao alternativa, ali i nova osovina moći
Zemlje BRIKS-a – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, uz sve prisutnijeg Irana – sve otvorenije osporavaju zapadni energetski narativ. Umjesto da prate zelene agende Zapada, ove države sve više grade međusobnu energetsku infrastrukturu zasnovanu na fosilnim izvorima. Projekti poput kinesko-ruske energetske mreže, iransko-indijskog LNG sporazuma ili afričkih rudarskih investicija pokazuju da postoji paralelni energetski svijet koji ne priznaje zapadne norme.
BRIKS postaje ne samo politička i ekonomska već i energetska alternativa. Taj proces dodatno polarizuje globalni poredak – održivost protiv dominacije, zeleni plan protiv vojne strategije.
Energetska tranzicija – kolateralna žrtva
Dokle god fosilna goriva ostaju jeftina, dostupna i strateški važna, šanse za globalnu energetsku tranziciju su minimalne. Sve veća militarizacija svjetske ekonomije, porast izdataka za vojsku i zalihe strateških sirovina znače da će ciljevi poput nulte emisije CO2 ostati na papiru.
Geopolitička logika trenutno diktira tempo. Umjesto saradnje i tranzicije, svijet klizi ka novoj eri sukoba za resurse, u kojoj će održivost biti tek dekoracija na diplomatskim samitima.
U tom kontekstu, naredni oružani sukobi gotovo su izvjesni. Neće se voditi samo zbog teritorija, već zbog kontrole nad energetskim arterijama – moreuzima, cevovodima, čvorištima za skladištenje i transport. U takvom scenariju, pitanje nije da li će se ratovi desiti, već gdje će prvo eksplodirati.
Zaključak
Bez radikalne promjene svjetskog poretka, prelazak ka održivoj energetici ostaje utopija. Dominantne sile, bilo Zapad ili Istok, za sada nisu spremne odreći se moći koju donose fosilna goriva. U svijetu gdje tenkovi i avioni dobijaju prednost nad vetrogeneratorima i solarima, energetska tranzicija ostaje žrtva vlastite nemoći da se izbori s primatom sile nad razumom.
Budućnost energetske politike neće zavisiti od naučnih izvještaja ili klimatskih konferencija, već od vojnih doktrina, političkih ambicija i hladnih kalkulacija moći. I dok planeta klizi ka tački bez povratka, pravo pitanje postaje: ima li čovječanstvo još vremena da se zaustavi?
