Na današnji dan, pravoslavni vjernici obilježavaju jedno od najuzvišenijih praznovanja posvećenih Presvetoj Bogorodici – njeno Uspenje, trenutak kada je, prema predanju, dušu svoju predala Bogu i ušla u život vječni.
Nakon vaznesenja Sina svog, Gospoda Isusa Hrista, Presveta Djeva je još dugo živjela, ispunjena tihom vjerom, molitvom i blagim prisustvom u zajednici apostola. Po Gospodnjoj volji, utočište je našla u domu svetog Jovana Bogoslova, na Sionu, gdje je provela ostatak zemaljskog života, neprestano moleći i hrabreći učenike Hristove riječju i prisustvom.
Najviše vremena provodila je na Maslinskoj (Jeleonskoj) Gori, na mjestu Hristovog vaznesenja, moleći se Bogu da je što prije pozove u Carstvo Nebesko. I bi joj uslišena molitva – tri dana prije njenog upokojenja, ukazao joj se arhangel Gavrilo, isti onaj koji joj je blagovijestio začeće, i najavio da će uskoro poći Sinu svom.
Tada je poželjela da još jednom vidi svete apostole. Po promislu Božijem, svi su oni, iako rasijani po svijetu propovijedajući Jevanđelje, čudesno preneseni na oblacima i krilima anđela u Jerusalim, da prisustvuju njenom ispraćaju.
U miru i molitvi, okružena svojim duhovnim sinovima, Presveta Bogorodica predala je duh svoj Bogu. Njen sveti kovčeg nošen je u Getsimanski vrt, gdje su je sahranili uz pjesmu, molitvu i suze, pored njenih roditelja, svetih Joakima i Ane.
Predanje kaže da se iz kovčega širio nebeski miris, a da je jedan jerej koji je pokušao da ga dodirne iz neprijateljskih pobuda – izgubio obje ruke, koje su mu vraćene tek nakon pokajanja i ispovijedanja vjere u Hrista.
Uspenje Bogorodice nije smrt – to je preobražaj, ulazak u vječni život onoga ko je bila „Majka života“, kako je nazivamo u liturgijskim pjesmama. Zato pravoslavni praznik ne obilježavaju tugom, već svečanom tišinom i molitvom, slaveći onu koja ni u rođenju nije izgubila djevičanstvo, ni u smrti nije ostavila narod svoj.
