Autor: Njegoš Tomić
Posljednjih dana svjetski i regionalni mediji preplavljeni su dramatičnim fotografijama i video-snimcima navodnih „istorijskih“ snježnih padavina na ruskom poluostrvu Kamčatka. Prizori zatrpanih zgrada, vozila nestalih pod višemetarskim nanosima i ljudi koji se probijaju kroz snježne tunele obišli su planetu brzinom kakvu samo savremeni digitalni svijet poznaje. Problem, međutim, nije u tome što je Kamčatku zaista pogodio snažan snježni talas, problem je u tome što ono što gledamo nije istina.
Snijega jeste bilo mnogo, ali ne ni približno onoliko koliko nam to „serviraju“ pojedini mediji. Veliki dio fotografija i video-snimaka koji su obišli javnost očigledno je generisan ili drastično dorađen uz pomoć vještačke inteligencije. I to nije neznanje. To je svjesna odluka.
Urednici, novinari i digitalni producenti koji su te sadržaje plasirali vrlo dobro znaju kako izgleda stvarni meteorološki ekstrem, a kako algoritamski spektakl. Ipak, prihvatili su lažne vizuale raširenih ruku, jer oni donose klikove, dijeljenja, emociju i profit. Istina je, po ko zna koji put, ostala kolateralna šteta.
Ovaj slučaj Kamčatke nije bezazlena greška u procjeni. On je simptom mnogo dubljeg i opasnijeg procesa: ulaska u epohu u kojoj se granica između stvarnosti i digitalne konstrukcije briše brže nego što društvo uspijeva da se prilagodi.
Istorija nas već jednom uči koliko je moć medija opasna kada se stavi u službu manipulacije. U prvim decenijama masovnih medija, propaganda je postala sofisticirano oružje. Nacistička Njemačka je to brutalno demonstrirala, ali ni druge države nisu zaostajale. Idealizovani sistemi, lažni narativi, pažljivo režirana „realnost“ predstavljani su kao istina, dok je stvarni život bio daleko od toga. Mediji su tada postali produžena ruka ideologije.
Danas, uloga propagande nije nestala, ona je samo evoluirala. Vještačka inteligencija je novo oruđe, moćnije nego bilo koji propagandni aparat iz 20. vijeka. Ona ne samo da interpretira stvarnost, već je u stanju da je stvara. Fotografije koje nikada nisu snimljene, video-snimci događaja koji se nikada nisu desili, lica ljudi koji ne postoje, sve to danas izgleda uvjerljivije nego ikada.
Upravo tu leži najveća opasnost. Ne u samoj tehnologiji, već u njenoj zloupotrebi. Vještačka inteligencija može pomoći u nauci, medicini, obrazovanju, umjetnosti. Ali može isto tako dovesti u zabludu ogromne mase ljudi, manipulisati emocijama, proizvoditi strah, paniku ili lažnu fascinaciju. Kamčatka je samo jedan, relativno bezazlen primjer. Sutra to može biti rat, politička kriza, ekonomski kolaps ili „dokaz“ nečega što nikada nije postojalo.
Savremeni čovjek suočen je sa možda najvećim iskušenjem do sada: sposobnošću da razlikuje realno od virtuelnog, istinu od njenog savršeno upakovanog surogata. Elementarna i objektivna istina danas se takmiči sa estetski privlačnom laži, a u toj trci laž često ima prednost, jer je glasnija, dramatičnija i lakše se konzumira.
Zato je u eri vještačke inteligencije obrazovanje o vještačkoj inteligenciji nužnost, a ne luksuz. Provjera izvora, skepticizam prema senzacionalnim sadržajima, razumijevanje načina na koji algoritmi funkcionišu, sve to postaje osnovna pismenost 21. vijeka. Bez toga, čovjek postaje lak plijen digitalne manipulacije.
Pred nama se, neminovno, postavlja i dublja, gotovo filozofska dilema: da li ovo novo, gotovo „božansko oruđe“, koristiti za ljudsko dobro ili za ljudsku propast? Odgovor na to pitanje neće dati ni tehnologija, ni algoritmi, ni kompanije. To će biti lična dilema i lična odluka svakog pojedinca, novinara, urednika, čitaoca, građanina.
Kamčatka pod snijegom možda nije onakva kakvom je vidimo na ekranima. Ali ono što taj slučaj ogoljava jeste istina o našem vremenu: živimo u svijetu u kojem će borba za istinu biti teža nego ikada ranije.
