U svijetu medicine gdje se preciznost i ljudskost stapaju u borbi protiv bolesti, jedan čovjek porijeklom iz Teslića izgradio je ime koje uliva povjerenje daleko od zavičaja. Uglješa Stanojević, direktor Onkološko-naučnog kliničkog centra „G. E. Ostroverhov“ u Kursku, ne samo da svakodnevno spašava živote u Rusiji, već svojim radom izgrađuje mostove između naroda.
Ovaj vrhunski hirurg, koji je nedavno u Moskvi lično odlikovan od strane predsjednika Ruske Federacije titulom počasnog ljekara, kaže da nijedna svjetska priznanja ne mogu nadomjestiti osjećaj koji osjeti kada kroči na zemlju Republike Srpske.
„U Tesliću su moji korijeni. Ako ne dođem barem jednom godišnje, osjetim prazninu. Samo tu, u Republici Srpskoj, duša mi se napuni. Iako mi porodica živi u Rusiji, gdje sam stvorio dom, osjećaj pripadnosti rodnom kraju ne blijedi. Volio bih još snažnije da unaprijedimo saradnju u medicini između dvije zemlje“, kaže Stanojević.
Njegov put od dječaka iz Čečave do jednog od vodećih onkologa u Rusiji bio je sve samo ne lagan. Ratne godine odvele su ga s porodicom u Rusiju, gdje je bez znanja jezika upisao školu i započeo novo poglavlje života.
„Bilo je teško, ali Rusija je pružila šansu svakome ko je želio da uči i radi. Tako sam i ja, kao najbolji strani student, dobio priliku za besplatnu specijalizaciju, a potom i magisterij. Danas, kao ravnopravan građanin, vodim tim koji godišnje liječi na hiljade pacijenata“, priča Stanojević.
Iako su vrata njegove klinike uglavnom otvorena pacijentima iz Rusije, spreman je, kaže, da dočeka i one iz Republike Srpske.
„Dok sam radio u Moskvi, bilo je pacijenata iz Srpske. Danas ih rjeđe viđam, ali u svakom trenutku spremni smo pružiti pomoć ako se ukaže potreba“, ističe on.
Posebno mu je draga saradnja sa kolegama iz Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske. „Zajedno smo izvodili operacije, razmjenjivali iskustva. Postoji dobra volja sa obje strane da tu saradnju dodatno razvijamo. Bila bi mi velika čast da doprinesem napretku zdravstvenog sistema Srpske.“
Njegov radni dan počinje prije zore i završava kasno uveče. Sa timom od više od hiljadu zaposlenih vodi jednu od najmodernijih onkoloških ustanova u zemlji, gdje svakodnevno balansira između operacionih sala, administrativnih obaveza i naučnog rada.
I pored iscrpljujućih obaveza, njegovo srce, kaže, ostaje vezano za mjesto odakle je potekao. „Moj život se sada odvija u Rusiji, ali misli često lete prema Tesliću. Nadam se da ću uskoro ponovo doći. Kad god dođem, osjećam se kao da sam ponovo potpun.“
U svijetu koji često zaboravi ljude iza titula i priznanja, priča Uglješe Stanojevića podsjeća da se istinska veličina ne mjeri samo diplomama i medaljama, već korijenima koji nas drže i misijom kojoj ostajemo vjerni – gdje god nas život odveo.
