U tišini Popovog polja, kraj jame Jagodnjače, i ove godine iznova je odjeknulo sjećanje na 223 nevine srpske žrtve koje su krajem juna 1941. godine ustaše pohvatile i žive bacile u jamu. Komemoracija i parastos, održani kod Spomen-crkve u Veličanima, okupili su potomke stradalih, mještane i sveštenstvo, da u molitvi i bolu odaju počast nevinima čije su kosti decenijama počivale pod betonom i zaboravom.
Milovan Gredo iz sela Galičići, prisjećajući se priča svoje majke, tiho je rekao: „Jezivi su to dani, mili, pa je i meni kao djetetu bilo jezivo slušati te priče, ali su mi ih pričali stariji – da o tome ćutim, ali da se ne zaboravi.” Među stradalima bio je i njegov ujak, Sava Božić, odveden sa kućnog praga zajedno sa komšijama, pod izgovorom da se neće nikome ništa dogoditi. Vjerovali su da ih njihovi susjedi – Hrvati, s kojima su živjeli decenijama – neće izdati. Ipak, zločin se dogodio, a bol je ostala.
Jama Jagodnjača bila je zabetonirana poslije rata, a nad njom je stajao natpis o „žrtvama fašističkog terora“. Tek početkom devedesetih tijela su ekshumirana i prenesena u zajedničku grobnicu u Veličanima, gdje je podignuta Spomen-crkva kao vječni podsjetnik na tragediju.
Neđo Milić, jedan od učesnika u ekshumaciji 1991. godine, prisjeća se trenutaka kada su speleolozi iz Trebinja dosegnuli dubinu od 39 metara u potrazi za zemnim ostacima: „Po njima je bio sloj od pet metara kamenja. Nismo znali koliki je to posao, ali kad smo počeli izvlačiti kanape, maramice, opanke… postali smo svjesni njihovog mučeništva. Nismo stajali dok nismo izvukli i posljednju koščicu.“
Milorad Bošković iz Mrkonjića izgubio je oca, strica i djeda u tom zločinu. Rođen iste te 1941. godine, nikada ih nije upoznao. „Vezivali su ih po nekoliko, ubili bi prvog, a tijela bi padala u bezdan i povlačila druge. I danas, 84 godine kasnije, to mi je teško i prepričati, a kamoli zamisliti“, rekao je kroz suze.
Prisustvo zloglasnih imena poput Stole Matića, koji je, prema kazivanju preživjelih, pjevao „Ko će koga, ja ću zeta moga“, ostalo je duboko urezano u kolektivnu svijest naroda Popovog polja. Nakon rata, nekima je presuđeno, ali bol nije nestala.
Draganu Rikalu o smrti djeda pričala je majka, ali, kako kaže, te priče bile su šaputane. „Nismo smjeli javno pričati. Ljudi su se bojali – za posao, za slobodu. Zabetonirana jama i latinični natpis boljele su svakog ko je znao istinu.“
Danas, na mjestu gdje se vrisak davno ugušio u tišini kamena, stoje krstovi i molitve. Jama više nije simbol ćutanja, već opomena. I svake godine, dok se pale svijeće i izgovaraju imena, Popovo polje šapuće ono što je decenijama ćutalo – istinu.
