Piše: Njegoš Tomić
Tog 7. septembra 1992. godine, Zborište je zauvijek izgubilo dio svoje duše. U granatiranju Mrkonjić Grada, koje je poslijepodne stiglo iz pravca Jajca, prekinuti su životi petnaestogodišnjeg dječaka Nenada Neše Batinice i dvadesetogodišnje djevojke Jadranke Tomić.
Bio je to dan koji je počeo kao i svaki drugi dan. Ljudi su i tog pijačnog ponedjeljka sa svih strana hrlili u grad da završe obaveze i kupe šta je prijeko potrebno, porazgovaraju i prebace, popiju koju i dogovore poslove. Na Zborištu djeca su se igrala među barakama, a kasnoljetno sunce grijalo je ulice. U jednom trenutku snažan bljesak i sve se preobrazilo. Udar granate pogodio je naselje.
Nenad se vraćao biciklom iz komšiluka kada je projektil pao nedaleko od mjesta na kojem se nalazio. Njegov život, tek u zamahu, ugašen je u trenu. U blizini je ležala teško ranjena Jadranka Tomić, koja je ubrzo nakon toga preminula na putu za bolnicu.
Bio je to dan bola, straha i neizvjesnosti. Jedan od roditelja, rahmetli Suad Lepir, zapisao je u svom dnevniku potresne trenutke dok je, ne znajući gdje su mu djeca, potrčao prema mjestu eksplozije. Na licu mjesta, prizori su bili teški. U pokušaju da sazna da li je među stradalima i njegov sin, sa zaprepaštenjem na licu pazio je na svaki detalj – obuću, lančić, komad odjeće. Strah i nemoć preplavili su mu razum. Tek kada je naišao komšija, koji mu je rekao da su mu sinovi na sigurnom, mogao je da odahne i dođe sebi. Tada je saznao ko je stradao.
Granate toga dana nisu birale. Pored Nenada i Jadranke, lakše su ranjeni dječaci Marinko i Jasmin (sin Suada Lepira), čime se jasno iskazuje sav besmisao rata i tragična sudbina mnoge djece koja potpuno nemoćna i nevina stradaju, postajući žrtve „igre velikih“.
Zborište je godinama nosilo težinu tog dana. Na mjestu gdje je pala granata, komunalno preduzeće je dugo nakon rata postavljalo kontejnere – kao da je to samo još jedan, običan, dio ulice. Djeca iz kraja, tada već nova generacija, nisu poznavala sve detalje tragedije koja se tu dogodila. Nisu tačno znala imena, samo su možda načuli. Ali instinktivno su odbijala da prihvate da smrad i otpad prekrivaju prostor gdje su se svakodnevno igrali. Po inerciji, gotovo nesvjesno, pomjerala su kontejnere na drugi kraj ulice – kao da ih nešto veće od njih samih vodi u toj tihoj borbi.
Vremenom su ulazili u otvorene sukobe s radnicima komunalnog. Nije to bila pobuna iz neposluha, već iz neke duboko usađene potrebe da brane prostor koji su osjećali kao svoj. U jednom trenutku, u naletu grubosti, komunalci su kamionom srušili koš koji su djeca s ljubavlju podigla i čuvala. Bio je to bolan trenutak za sve njih, ali nisu odustali. Koš je obnovljen, a volja da se to mjesto sačuva kao čisto, slobodno i dostojanstveno – postala je još jača.
Imena stradalih nisu uklesana u kamen, ali su upisana u tišini ulice, u krošnjama jabuka i lipa koje ih pamte, u svakom zalasku sunca koji sa Zborišta gleda prema Lisini.
Nenad Nešo Batinica (1978–1992)
Jadranka Tomić (1972–1992)
Vječna im slava.
