Alija Izetbegović ostao je do danas jedna od najkontroverznijih ličnosti u savremenoj istoriji Balkana. Za jedne „otac nacije“, a za druge glavni krivac za izbijanje krvavog rata u Bosni i Hercegovini, Izetbegović je svojim političkim potezima odredio sudbinu čitave zemlje – i to, kako se danas sve jasnije vidi, u pogrešnom smjeru.
Na vlast je došao ne voljom većine građana, već spletom političkih okolnosti i uticaja inostranih faktora. Iako je na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. godine Fikret Abdić osvojio više glasova, Izetbegović je uz podršku stranih struktura preuzeo poziciju predsjednika Predsjedništva BiH. Njegov dolazak na vlast označio je početak procesa koji će Bosnu i Hercegovinu odvesti u trogodišnji rat i potpunu katastrofu.
U trenucima kada su se nudila mirovna rješenja – poput Carrington-Cutileiro-ovog plana ili Vance-Owenovog mirovnog sporazuma – Izetbegović je odbijao svaku mogućnost kompromisa. Na nagovor zapadnih diplomata i u uvjerenju da će međunarodna zajednica vojno intervenisati u korist njegovog naroda, uporno je odbacivao planove koji su mogli spriječiti rat i spasiti desetine hiljada života. Umjesto da sačuva mir, on je izabrao put sukoba, koji je Bosnu i Hercegovinu pretvorio u poligon za tuđe interese.
Paradoksalno, tri godine kasnije, nakon stotinu hiljada žrtava, razorenih gradova i potpunog uništenja privrede, Izetbegović je sjeo za isti sto sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom – potpisujući Dejtonski mirovni sporazum, koji je po strukturi bio gori od svih ranije ponuđenih rješenja koja je sam odbio. Tadašnji „ratni pobjednik“ formalno je dobio državu, u kojoj je de fakto kontrolisao 23% teritorije, dok je BiH u suštini zauvijek podijeljena – etnički, politički i duhovno.
Poseban teret Izetbegovićeve političke zaostavštine jeste uvoz islamskih ekstremista i stranih boraca tokom rata. Pod njegovim pokroviteljstvom u BiH su pristigli mudžahedini i radikalni islamisti koji su, pod izgovorom borbe za „sveti cilj“, počinili niz varvarske zločine nad civilima i vojnim zarobljenicima. Njihovo prisustvo postalo je plodno tlo za kasnije jačanje islamskog fundamentalizma, čije posljedice i danas osjećaju građani BiH, od sigurnosnih prijetnji do odlazaka državljana BiH u redove terorističkih organizacija na Bliskom istoku.
Izetbegovićeve ideje o „islamskom društvu“, zapisane u „Islamskoj deklaraciji“, nikada nisu bile samo teorijski spis – već politički program koji je, u praksi, značio razgradnju sekularne Bosne i Hercegovine. Njegovo ranije hapšenje i presuda iz vremena socijalističke Jugoslavije nisu bile slučajne – sud je tada jasno prepoznao ideološku pozadinu koja je kasnije postala stvarnost.
Alija Izetbegović bio je čovjek tragične vizije – vođa koji je vjerovao da Bosnu može izgraditi na religijskim temeljima i tuđoj podršci. Rezultat te politike nisu bili ni jedinstvo ni sloboda, već razorena zemlja, hiljade mrtvih i trajna podjela društva.
Danas, kada ga pojedini bošnjački ekstremni krugovi veličaju kao „oca nacije“, važno je podsjetiti da iza mita stoji čovjek čije su odluke donijele nesreću milionima. Izetbegović nije bio ni mirotvorac ni državnik – bio je tragičan lik istorije, koji je na ruševinama Bosne i Hercegovine ostavio generacije bez mira, vjere u politiku i povjerenja među narodima.
