Tekst/foto: Njegoš Tomić
U okviru petog izdanja međunarodnog dokumentarnog festivala Cinema Parallels, koji se od 3. do 6. septembra održao u Centru za posjetioce Pecka, razgovarali smo s umjetničkom direktoricom festivala – Adrianom Trujillo, meksičkom rediteljkom, medijskom umjetnicom i programskom direktoricom čiji rad povezuje kontinente, forme i zajednice.
Adriana nam otkriva kako priroda, tišina, lokalna zajednica, ali i hrabra autorska poetika oblikuju ovaj festival – ne kao konvencionalni kulturni događaj, već kao živi organizam u kojem se brišu granice između gledanja, osjećanja i stvaranja filma.
Cinema Parallels je jedan od rijetkih festivala koji se odvija u direktnom kontaktu s prirodom. Kako okruženje Pecke utiče na umjetničku atmosferu i iskustvo učesnika, ali i publike?
Biti u Pecki znači da se film doživljava drugačije nego u zatvorenoj sali. Šuma, planine, tišina, mirisi trave – sve to stvara prostor u kojem ljudi zaista osjećaju filmove, a ne samo da ih gledaju. Priroda ovdje nije kulisa, već aktivni saradnik u cjelokupnom iskustvu.
Ovogodišnje izdanje donosi spoj festivala i rezidencijalnog kampa “Tactile Terrains”. Šta za vas znači koncept ‘taktilnog pejzaža’ i kako se on pretvara u kreativni impuls za autore?
Za mene, „taktilni pejzaži“ znače film koji ne samo da se vidi, već i dodiruje, osjeća, nastanjuje. Riječ je o tome da se autori približe teksturama stvarnosti i našim korijenima – tlu, vazduhu, istoriji nekog mjesta – i da dozvole da to utjelovljeno iskustvo oblikuje njihovu kreativnost.
Vi dolazite sa bogatim međunarodnim iskustvom kao autorka i kustoskinja. Kako ste razvijali kustoski koncept festivala u Bosni i Hercegovini i koje vrijednosti vam je bilo važno prenijeti kroz ovaj program?
Željela sam da stvorim festival koji je intiman, ali istovremeno globalan – ukorijenjen u Bosni, a otvoren prema svijetu. Festival koji ne samo da predstavlja stvarnost, već nas izaziva da je preispitamo.
Mentorski tim okuplja autore sa izuzetno snažnim autorskim glasovima. Kako ste birali mentore i šta smatrate najvažnijim u mentorstvu mladih dokumentarista?
Birala sam mentore čiji vas filmovi potresu do srži, one koji su beskompromisni, poetski i hrabri. U ovom izdanju, svi mentori su žene. Mentorstvo, za mene, znači ohrabrivanje mladih autora da zaštite onu krhku stvar koja njihov glas čini jedinstvenim, a istovremeno im ponuditi alate za rast.
Cinema Parallels daje prostor za interakciju između publike i autora kroz razgovore poslije projekcija. Koliko je važno takvo zajedničko promišljanje filma – ne samo kao djela, već i kao procesa?
To je ključno. Film nije monolog, on je dijalog. Kada se publika i autori sretnu, film se nastavlja širiti izvan ekrana. Ti razgovori pretvaraju film u živi organizam.
Na programu su filmovi iz Butana, Norveške, Argentine, Kanade, Grčke, Meksika, ali i domaće produkcije. Kojim kriterijumima ste se vodili prilikom selekcije i postoji li tematska nit koja povezuje ovogodišnje naslove?
Glavni kriterijum su bili filmovi koji nas duboko pokreću i šire naš osjećaj za svijet. Povezujuća nit je senzibilitet prema pejzažima, zajednicama, sjećanju. Svaki film nosi osjećaj ukorijenjenosti, a opet govori univerzalno. Imamo filmove koji se odvijaju isključivo u hotelskoj sobi, druge koji su duboko uronjeni u prirodu, neke koji se kreću kroz različite lokacije i likove, radove stvorene isključivo od fotografija bez klasičnog snimanja, pa čak i filmove koji su u potpunosti kreirani na računaru. Raznolikost pristupa je ključna – Cinema Parallels njeguje živu kustosku praksu koja odražava stanje savremenog filma, gdje priroda, refleksija i povezanost oblikuju priče i način na koji ih doživljavamo.
Cinema Parallels okuplja učesnike iz cijelog regiona. Koliko vam je važno da festival postane platforma regionalnog dijaloga i zajedničkog filmskog promišljanja prostora Balkana?
To je od vitalnog značaja. Balkan nosi složene istorije, ali film može biti ogledalo u kojem se prepoznajemo jedni u drugima. Stvaranje zajedničkog filmskog prostora omogućava dijalog preko granica. I sama dolazim sa granice – između Tijuane i San Dijega – i iz slojevitog istorijskog konteksta. U vremenu kada se svi krijemo iza svojih telefona, svojih „crnih ogledala“, otvoreni dijalozi su politički čin.
Festivali u malim zajednicama često postaju i kulturna žarišta lokalnog života. Na koji način lokalna zajednica učestvuje u festivalu i kako vi doživljavate energiju Pecke kao festivalskog doma?
Lokalna zajednica ne samo da učestvuje, već nas ugošćava. Donose svoje priče, hranu, toplinu. Energija Pecke je ono što omogućava festival. Bez njih, Cinema Parallels ne bi bio to što jeste – bio bi samo još jedan događaj.
Kao umjetnička direktorica, kako balansirate između svoje lične autorske poetike i potrebe da festival bude inkluzivan, edukativan i angažovan?
Ja te dvije stvari ne vidim kao suprotnosti, već kao komplementarne. Festival je proširenje moje autorske prakse, ali zajedničke, otvorene, kolektivne. Posebno kroz Documentary Summer Camp želimo da stvorimo edukativni prostor koji se fokusira na sjeme projekata, na njihov rani razvoj – jer jako sjeme omogućava projektima da rastu. Inkluzija, za nas, znači njegovanje filmova koji nas pozivaju da vidimo sebe u razlikama, ali i da dijelimo ono što je kolektivno: univerzalna pitanja, emocije i refleksije. Ova razmjena, čak i u manjem obimu, može podstaći bliskost i povezanost zajednice.
Kakva je vaša vizija budućnosti Cinema Parallels festivala – da li planirate širenje?
Ne vidimo širenje u smislu veličine, već u dubini. Zajedno s direktorom produkcije, Markom Šipkom, želimo da Cinema Parallels raste kao korijenje, a ne kao neboderi – dosežući dublje veze, više dijaloga, jače mostove između autora, publike i prostora. To je vrsta rasta koja traje. I da, već planiramo naredno izdanje – ruku pod ruku s Centrom Pecka – kako bismo osigurali da festival svake godine pušta dublje korijene u ovom jedinstvenom okruženju.
